Ne dopustimo da ubijene žene postanu samo crna statistika i broj. Ne dopustimo da imena izblijede u hladnim izvješćima i tablicama. Zapitajmo se – što se to s nama događa? Gdje je nestala empatija? Gdje smo pogriješili?
Bio je 16. studenoga. Mlada Aldina Jahić (32) nije ni slutila da će joj to biti posljednji dan života. A u život je tek ozbiljno zakoračila – s planovima, nadama i vjerom u budućnost. Bila je lijepa, obrazovana, društveno aktivna, spremna pomoći drugima. Te noći, trčeći kroz hladne ulice Mostara, bojeći se za vlastiti život, uzalud je dozivala pomoć, bježeći od naoružanog bivšeg partnera.
Sustigao ju je u jednom restoranu i pucao joj u glavu. Čovjek koji je već imao optužnicu zbog prijetnji drugoj djevojci. Optužnicu koja je mjesecima stajala – zaboravljena, zaglavljena, odložena – negdje u ladicama sustava. Upravo to najviše boli. Kao i spoznaja da je Aldina mučki ubijena samo osam mjeseci nakon usvajanja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u Federacija Bosne i Hercegovine, zakona koji je, čini se, ostao tek mrtvo slovo na papiru.
I to u godini kada je u Bosna i Hercegovina održana Međunarodna konferencija o ženama, miru i sigurnosti, povodom 25. obljetnice Rezolucije 1325 Vijeće sigurnosti UN-a. Riječi, deklaracije i rezolucije – a stvarnost neumoljiva i krvava.
Djevojka iz Kalesijae samo je jedna među desecima žrtava femicida u BiH posljednjih godina. Nasilje u obitelji, uz ubojstva žena, drastično eskalira. Crne brojke govore da je od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2024. ubijeno 35 žena (31 u FBiH i četiri u Republika Srpska). U 2025. godini uslijedilo je još pet okrutnih ubojstava. U razdoblju od 2021. do 2022. ubijeno je 16 žena, a od 2015. do 2022. najmanje 75. Zbrojimo li i posljednje tri godine, dolazimo do porazne brojke od 115 ubijenih žena u samo deset godina. Jedna svakog mjeseca.
Strah. Sram. Nedovoljno oštre kazne. Nepovjerenje u institucije. Društvo koje, kako se sve češće upozorava, i dalje traži krivnju u žrtvi. Sve su to razlozi zbog kojih nasilje ostaje skriveno iza četiri zida strave. Tek deset posto žena usudi se nasilje prijaviti. U prvih devet mjeseci 2025. godine prijavljeno je 1.437 slučajeva nasilja u obitelji – porast od čak 29 posto.
Stručnjaci u FBiH pozivaju na hitnu i dosljednu provedbu zakona i podzakonskih akata. U RS-u se preporučuje uvođenje femicida kao posebnog kaznenog djela, po uzoru na Hrvatsku, gdje ovaj oblik nasilja također eskalira. Ništa bolje nije ni u Srbiji. Postavlja se pitanje: bi li pomoglo usklađivanje zakonodavstva s europskim standardima, jedinstvena baza podataka o nasilju nad ženama na razini BiH, obvezna edukacija policije i tužiteljstava, jačanje mreže sigurnih kuća, dostupnija psihološka pomoć žrtvama?
Ne znamo. Ali jedno znamo sigurno – alarm je odavno upaljen.
I dok svakodnevno sve više strepimo za svoje kćeri, majke, sestre i prijateljice, odzvanjaju vijesti koje se ponavljaju poput jezivog refrena:
„Gradačac: Ubio partnericu Nizamu Hećimović.“
„Tuzla: Partner ubio Amelu Čičkušić i dvoje maloljetne djece.“
„Šipovo: Ubio nevjenčanu suprugu Anđelku Markić.“
„Bosanski Brod: Slađanu Milošević ubio bivši partner.“
Ne dopustimo da ubijene žene postanu samo crna statistika i broj. Zapitajmo se – što se to s nama događa? Gdje je nestala empatija? Gdje smo pogriješili?
A do tada – Aldina, Nizama, Ines, Anđelka, Slađana… oprostite nam.
Nema komentara:
Objavi komentar