Današnja nedjelja, svetkovina Krštenja Gospodinova, zaključuje božićno vrijeme i pred nas stavlja snažnu, gotovo potresnu sliku: Isus Krist, Sin Božji, stoji u redu grešnika i ulazi u vode Jordana. Onaj koji je bez grijeha ponizno prima krštenje od čovjeka. Nebo se otvara, Duh Sveti silazi, a Očev glas jasno odjekuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“
Taj glas – jasan, istinit i nepogrešiv – ključ je današnjeg blagdana. I upravo taj glas, čini se, današnji svijet sve manje želi čuti.
Još nedavno slavili smo Božić – dolazak Boga koji se nije pojavio kao moćnik, nego kao nerođeno dijete u utrobi žene. Danas, na Krštenje Gospodinovo, taj isti Bog javno stupa na scenu ljudske povijesti. Izlazi iz skrovitosti Betlehema i ulazi u javnost. Ne silom, nego poniznošću. Ne bukom, nego istinom.
Isus dolazi na Jordan, na mjesto gdje ljudi priznaju svoje grijehe i traže obraćenje. A ondje ga krsti sveti Ivan Krstitelj, prorok koji nije znao šutjeti pred zlom, koji nije ublažavao istinu da bi bio prihvaćen. Ivan nije pitao što je politički korektno – on je govorio ono što je ispravno.
Upravo zato današnji blagdan ima snažnu poruku za naše vrijeme.
Jer i danas se, osobito u Europi, događa nešto duboko proturječno. Kontinent koji se stoljećima gradio na kršćanskom shvaćanju dostojanstva čovjeka, danas se sve češće odriče vlastitih temelja. Nedavno je i Europski parlament, usred došašća, pravo na ubojstvo nerođenog djeteta pokušao prikazati kao brigu za zdravlje žene. Iako bez pravne snage, ta odluka ima snažnu moralnu poruku – poruku koja je u potpunoj suprotnosti s glasom koji je danas odjeknuo nad Jordanom.
„Ovo je Sin moj, Ljubljeni.“
Ako je Bog tako jasno posvjedočio vrijednost svoga Sina, kako onda čovjek može sebi dati pravo da odlučuje koji život vrijedi, a koji ne?
Krštenje Gospodinovo podsjeća nas i na naše vlastito krštenje. U njemu smo postali djeca Božja. Ne simbolično, nego stvarno. I upravo zato kršćanin ne može živjeti s dvostrukim mjerilima: jedno za crkvu, drugo za javnost; jedno za vjeru, drugo za politiku; jedno za Boga, drugo za „napredne“ ideologije.
Ako smo krštenjem uronjeni u Krista, onda smo pozvani stati na stranu života – uvijek i bez iznimke. Od začeća do prirodne smrti.
Znanost to potvrđuje, iskustvo majčinstva to zna, a kršćanska vjera to naviješta stoljećima: život počinje začećem. U tom prvom, nevidljivom trenutku već postoji novi čovjek – s vlastitim DNK, vlastitim identitetom i Bogom koji ga poznaje po imenu. To nije „dio tijela“, to je tijelo – drugo, novo, jedinstveno.
Danas se, međutim, ne vodi borba samo protiv nerođenog života. Vodi se i borba protiv savjesti. Priziv savjesti postao je smetnja, nešto što treba ukloniti. Jer savjest opominje. A savjest je – Božji glas u čovjeku.
Ako se netko sustavno bori protiv savjesti, protiv molitve, protiv prava da se kaže „ne“ zlu, postavlja se ozbiljno pitanje: protiv koga se zapravo bori?
Na Krštenju Gospodinovu Bog se objavljuje kao Otac, Sin i Duh Sveti. Bog koji ne nameće, nego poziva. Bog koji ne briše slobodu, nego joj daje smisao. Bog koji život ne uzima – nego ga daruje.
Zato riječi Padre Pio i danas zvuče snažno i proročki: „Kad bi na svijetu postojao samo jedan dan bez pobačaja, Bog bi svijetu darovao mir do kraja vremena.“ Mir ne dolazi iz zakona, rezolucija i kampanja. Mir dolazi iz poštivanja života.
Krštenje Gospodinovo poziva nas da se ponovno sjetimo tko smo. Da se sjetimo dana kada je i nad nama izgovoreno: „Ti si moje ljubljeno dijete.“ I da se zapitamo živimo li u skladu s tim.
Bog i danas govori. Glas s Jordana i danas odjekuje. Pitanje nije govori li On – nego slušamo li mi.
Neka nam ova nedjelja ne ostane samo liturgijski datum. Neka nas podsjeti da smo kršteni u Istinu, u Život i u Ljubav. I da se, upravo zato, za život uvijek vrijedi boriti.
Nema komentara:
Objavi komentar