Ovih dana navršava se 123 godine otkako je Općinsko vijeće grada Mostara, 21. siječnja 1903. godine, donijelo Privremeni propis o upotrebljavanju vodovoda Radobolja od strane privatnih vlasnika. Tim je dokumentom prvi put jasno i sustavno uređeno korištenje gradske pitke vode, čime je vodovod Radobolja postao strogo regulirano javno dobro, ali i temelj modernog urbanog života Mostara.
Riječ je o povijesnoj odluci kojom su precizno definirana prava i obveze građana, način priključenja privatnih kuća, dopuštena potrošnja, naknade, tehnički uvjeti i sankcije, u vremenu kada je voda postajala jedno od ključnih pitanja javnog zdravlja i razvoja grada.
Vodovod prije novog sustava: drvene cijevi i presušeni šadrvani
U vrijeme ulaska austrougarskih okupacijskih trupa u Mostar 1878. godine grad je već imao vodovodnu mrežu, no ona je bila u vrlo lošem stanju. Cijevi su bile izrađene od drveta, djelomično i od gline, a održavanje je bilo toliko zapušteno da je sustav postao gotovo neupotrebljiv. O tome je pisao i Karl Peez, ističući kako su „lijepi šadrvani otkazali uslugu, a ljetna žega sve se više osjećala“.
Nezdravstvene posljedice korištenja neispravne pitke vode, pojačane velikim ljetnim vrućinama i čestim sušama, dovele su do povećane smrtnosti, što je dodatno ubrzalo potrebu za izgradnjom novog, suvremenog vodovoda.
Radobolja – izvor modernog mostarskog vodovoda
Kako navodi rad Drage Karla Miletića o mostarskom vodovodu, razvoj organizirane vodoopskrbe započeo je krajem 19. stoljeća, kada je postalo jasno da sustav bunara i čatrnji više ne može zadovoljiti potrebe rastućeg grada. Posebnu važnost dobio je izvor Radobolje, čija se voda postupno uvodila u novi vodovodni sustav.
Lokalni je tisak 1899. godine Mostarcima donio radosnu vijest o skorom početku izgradnje novog vodovoda, s procijenjenim troškom od 178.000 forinti, a radove je trebao izvesti Karlos barun Schwarz. Devet mjeseci kasnije objavljeno je i svečano otvorenje vodovoda, koje je započelo na izvoru Radobolje uz govor kotarskog predstojnika Antona Koczyja.
Tri faze izgradnje vodovodne mreže
Izgradnja novog vodovoda odvijala se u tri faze. Prva faza trajala je od 1885. do 1886. godine, kada su izgrađeni rezervoar na vrelu Radobolje i osnovna vodovodna mreža. Druga faza, od 1886. do 1898. godine, obuhvatila je izgradnju rezervoara kod Kuluka te spojne cijevi Balinovac – Glavna ulica.
Treća faza započela je upravo 1903. godine, kada su prošireni vodovodna mreža u Glavnoj ulici, od Male Tepe prema sjeveru, te izgrađen rezervoar iznad Konaka, na vrhu Suhodoline. Radovima je rukovodio Alois Giorgini, upravitelj za gradnju vodovoda imenovan od Općine.
Do 1896. godine Mostar je imao 38 javnih česmi, uz dodatnih sedam postavljenih uz džamije, a ukupna duljina mreže iznosila je gotovo 17 kilometara.
Propis iz 1903.: voda kao strogo uređeno javno dobro
Usvajanjem Privremenog propisa o upotrebljavanju vodovoda Radobolja 21. siječnja 1903. godine Općinsko vijeće Mostara prvi je put detaljno reguliralo korištenje gradske vode od strane privatnih vlasnika. Propis je jasno razdvojio javni i privatni interes, štiteći vodovod kao opće dobro, ali istodobno omogućujući građanima stabilan i siguran pristup pitkoj vodi.
Vlasnici kuća ili zemljišta mogli su pismenim putem zatražiti priključak, no konačnu odluku o tehničkoj mogućnosti donosila je vodovodna uprava. Voda se smjela koristiti isključivo za prijavljene potrebe, a davanje vode trećim osobama bilo je strogo zabranjeno.
Uvedena su dva režima korištenja – bez mjerenja, s unaprijed određenim količinama po stanovniku i namjeni, te s mjerenjem, obveznim za veće vrtove i obrtničke svrhe. Poseban naglasak stavljen je na štednju vode, odgovornost korisnika i sprječavanje rasipanja.
Stroge kazne, naknade i jasna pravila
Propis je detaljno uredio i financijsku stranu korištenja vodovoda. Pristojbe su se morale platiti u roku od 14 dana, uz 5 posto zateznih kamata u slučaju kašnjenja. Predviđene su novčane kazne od 2 do 100 kruna, kao i trenutačna obustava opskrbe vodom zbog kršenja pravila ili neplaćanja.
Kazne je izricao gradsko-kotarski ured, a prikupljena sredstva slijevala su se u gradsku siromašku zakladu. Žalba je bila moguća okružnoj oblasti u Mostaru, ali bez odgode izvršenja.
Mreža od 80 javnih česmi
Red i cjenik za korištenje vode usvojeni su na sjednici Općinskog vijeća održanoj pod predsjedanjem tadašnjeg gradonačelnika Hadži Ahmed-bega Hadžiomerovića. Sjednici su nazočili brojni ugledni vijećnici i gradski dužnosnici, što dodatno potvrđuje važnost ove odluke.
Iako je s vremenom sve više kuća dobivalo privatne priključke, mreža javnih česmi nastavila se širiti te je uoči Drugog svjetskog rata Mostar imao oko 80 javnih česmi. One su ostale u uporabi sve do 1950-ih godina, kada su postupno uklonjene, a dotad su mnoge kuće, čak i u središtu grada, i dalje ovisile o javnim izvorima vode.
foto Cidom / tekst Bljesak.info, Goranci online
Nema komentara:
Objavi komentar