Materice su jedan od onih tihih, a duboko dirljivih običaja koji u sebi nose toplinu doma, miris došašća i radost iščekivanja Božića. Vezane uz treću nedjelju došašća, Materice su stoljećima oblikovale duhovni i obiteljski život naših krajeva, a sačuvane su još ponegdje među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni, u Dalmatinskoj zagori te u hercegovačkim krajevima. One su više od običaja – one su sjećanje na vrijeme kada su obitelj, vjera i susjedstvo bili nerazdvojna cjelina.
Toga dana djevojkama, ženama i majkama čestitaju mladići, muškarci i djeca. Čestitke su izgovarane s osmijehom i poštovanjem, a domaćice su čestitare nagrađivale sitnim, ali dragocjenim darovima: narančama, orasima, lješnjacima, jabukama, suhim smokvama ili slatkišima. Katkad bi dar bio i nešto vrjednije – vunene čarape ili čašica domaće rakije – no ono najvažnije bilo je zajedništvo i radost dijeljenja.
Posebnu draž Matericama davala je dječja domišljatost. U nekim krajevima djeca bi ustajala vrlo rano, prije majke, kako bi je iznenadila i simbolično “svezala”. Da bi povratila svoju “slobodu”, majka bi morala platiti otkupninu – naravno, darom koji bi djecu razveselio. Sve se odvijalo uz smijeh, veselje i toplinu doma, ostavljajući uspomene koje se pamte cijeli život.
Kod bunjevačkih Hrvata osobito je lijep običaj darivanja posebno ukrašene jabuke. U nju su se zabijale kovanice, orasi, rupčići i druge sitnice, pa je ta jabuka postajala mali simbol bogatstva srca i darežljivosti majke. Toga dana muškarci su obvezno odlazili i svojim punicama čestitati Materice, a ni one nisu ostajale dužne – dar je uvijek pronašao put do čestitara.
Čestitke su često bile izgovarane u stihu, vedro i šaljivo, s dozom narodne duhovitosti i topline. Takvi su pozdravi ispunjavali kuće smijehom i pjesmom, podsjećajući da se radost umnaža kada se dijeli.
Materice su bile jedan od najsvečanijih i najradosnijih dana uoči Božića. U njima se ogledala ljepota nekadašnje povezanosti i prisnosti – ne samo unutar obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima. Upravo zato vrijedi barem sačuvati spomen na te običaje, jer oni govore o bogatstvu duha i jednostavnosti života u kojem su mali znakovi pažnje imali veliku vrijednost.
Uz Materice, došašće su obilježavali i Djetinjci, na drugu nedjelju došašća, kada su se “vezala” djeca i otkupljivala darovima roditelja, te Očići, na četvrtu nedjelju došašća, kada su otkupninu plaćali očevi. Zajedno, ti su običaji činili skladnu cjelinu, pripremajući obitelj za svetkovinu Božića.
Materice se nisu slavile samo u domovima, nego i u crkvama. Na svetim misama toga dana molilo se za majke – nazočne i odsutne, žive i pokojne. Tako se na poseban način isprepletala liturgija i narodni život: narod je crpio snagu iz Božje riječi i euharistijskoga stola, a Crkva je u vjeri naroda pronalazila živo i autentično nadahnuće.
Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:
Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice! Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš! Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’! Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka! Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane! Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca! Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina! Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!
U vremenu kada se mnoge vrijednosti gube, Materice nas podsjećaju na snagu majčinske ljubavi, na važnost obitelji i na radost zajedništva. One ostaju tihi, ali snažni poziv da se ponovno vratimo jednostavnosti srca i toplini doma, u svjetlu došašća koje vodi prema Božiću.
Nema komentara:
Objavi komentar