U zgradi Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, među mladim studentima koji žurno prolaze hodnicima i spremaju se za predavanja, jedno lice uvijek privlači posebnu pozornost. Mirno, nasmijano i ispunjeno tihom odlučnošću — to je Esad Dautović, 63-godišnji student smjera Hemijsko inženjerstvo i tehnologije. Njegova prisutnost plijeni pažnju, a njegova priča nadahnjuje svakoga tko je s njim bar jednom razmijenio pogled ili riječ, prenosi Klix.ba.
Esad je rođen u Berkovici kod Lukavca. Ondje je završio osnovnu i srednju ekonomsku školu, a potom odlučio slijediti svoju sklonost prema tehnici i prirodnim znanostima te se upisao na Tehnološki fakultet u Tuzli. No život ga ubrzo vodi u drugom smjeru — nakon druge godine studija odlučuje se prebaciti na Tehnološki fakultet u Banjoj Luci, na Hemijski smjer.
„Brat je tamo studirao, a govorio je kako je Banja Luka lijepa pa sam htio i ja da provjerim“, kaže Esad uz skroman osmijeh.
Pred kraj četvrte godine života donosi nove izazove. Uz studij počinje raditi, a ubrzo nakon upisa apsolventskog staža sve češće odlazi u Njemačku. Početkom 1990-ih ondje i ostaje te zasniva porodicu. Život u tuđini nije bio jednostavan.
„Ni tamo nije bilo lako. Gdje god da odeš, uvijek si stranac i uvijek je sve ispočetka. Teško je bilo. Borio sam se, radio razne poslove, najčešće iz oblasti ugostiteljstva, širom zemlje“, prisjeća se.
Ipak, dok su se dani nizali, jedna je želja stalno tinjala — završiti ono što je nekada davno započeo. Završiti fakultet. No uvijek bi nedostajalo nešto: novac, vrijeme ili mir.
A onda se javila snaga koju samo najbliži mogu dati. Zahvaljujući supruzi i njezinoj čvrstoj podršci, Esad donosi odluku života — vraća se knjizi, vraća se studentskom životu i ostvarenju mladenačkog sna.
„Bez njene podrške ništa ne bih mogao. Ona je moj vjetar u leđa“, kaže s iskrenom zahvalnošću, naglašavajući koliko su važni razumijevanje, poštovanje i ljubav.
Posebnu zahvalnost upućuje i rukovodstvu kompanije u kojoj radi, BVG Berlin, jer su mu omogućili fleksibilnost i podršku nužnu za akademski napredak.
Povratak u Banju Luku i ponovno sjedenje u klupama nije bilo lako. Nova tehnologija, novi način rada, generacijski jaz — sve je zahtijevalo prilagodbu. No uz pomoć kolega, posebno Jovana sa smjera, koji mu je nesebično pomagao, Esad se brzo uklopio.
Profesori i asistenti cijene njegovu predanost, a mlađe kolege ističu kako ih njegova mirnoća, upornost i životna mudrost inspiriraju. Usprkos godinama, ili možda baš zbog njih, Esad svojim primjerom svakodnevno pokazuje da obrazovanje nema rok trajanja.
Njegova priča je priča o hrabrosti da se ponovo počne, da se usudi krenuti ispočetka čak i onda kada mnogi misle da je prekasno.
I možda upravo u toj učionici, među knjigama, formulama i mladim licima, Esad svakog dana podsjeća i sebe i druge da snovi — za razliku od ljudi — nikada ne odlaze u penziju.
Nema komentara:
Objavi komentar