Svake godine diljem Euprope, a dolazi šutke i kod nas, ista scena: još ne prođe ni svetkovina Svih svetih, a trgovački centri već trepere pod svjetlima umjetnog snijega i lampica. Sobovi s plastičnim osmijesima, orašari u uniformi, crveni klaunovi koji se lažno predstavljaju kao Djed Božićnjak. Ulice, izlozi, reklame – sve viče “Božić!”, a došašće, ili ti ga pomodarski advent, još nije ni započelo, piše S.T. za Goranci online.
Vjernicima to ide na živce. S pravom. Božić je postao brend, a ne blagdan (čast izuzetcima). Utrka za poklonima počinje ranije nego ikada, a završava kad nam i srce i novčanik ostanu prazni. Do 25. prosinca mnogi su već zasićeni svega – osim možda onoga što Božić uistinu jest: tišina, obitelj, poniznost i Riječ koja je tijelom postala.
Jer ako više ne govorimo o Božiću u srcima, možda ga barem još “govorimo” lampicama i pjesmama. Možda ta komercijalna kulisa, koliko god površna, ipak održava prisutnost svetkovine u javnom prostoru koji sve više zaboravlja njezino značenje. Možda je to posljednji, nespretni pokušaj našeg društva da kaže: “Ovo je još uvijek Božić. Naš Božić.”
Ali to je opasna utjeha. Jer ako dopustimo da Božić postane samo forma bez sadržaja, uskoro će nestati i forma. Kad duša napusti tijelo, ono se raspada – i to vrijedi i za Božić.
Duhovno gledano, izgubiti Boga iz Božića znači izgubiti i smisao slavlja. Betlehemska noć tada postaje samo “blagdanska sezona”, dijete u jaslicama tek ukras, a darivanje samo ekonomski ciklus.
Ipak, društveno – možda taj “prazan” Božić još uvijek ima snagu podsjetnika. Možda u očima onih koji ne poznaju Krista, blještavilo i pjesme probude barem iskru znatiželje: “Zašto svi to slave? Što se zapravo dogodilo te noći?”
Ako se to dogodi – ako makar jedan čovjek poželi saznati tko je taj “mali Bog” zbog kojega cijeli svijet staje – tada čak i naš umorni, previše svjetovni Božić još ima smisla.
Ali ne smijemo se zadovoljiti time. Jer Božić ne spašava svjetlost lampica, nego Svjetlost svijeta. A ta Svjetlost ne sja iz izloga, nego iz srca koje zna kleknuti pred djetetom u jaslicama.
Zato možda nije najvažnije kad se pale lampice, nego kad se upali vjera. Jer tek tada – i samo tada – Božić opet postaje ono što jest: susret čovjeka i Boga, ne potrošača i proizvoda.
Za kraj, čitateljima ostavljam jednu nadasve poticajnu propovijed s druge nedjelje Došašća 2021. godine, koju je izrekao fra Mario Knezović, tada župnik u Kočerinu, a danas pastoralno djelatan u Franjevačkoj crkvi u Mostaru. Njegove riječi i tada su bile, kao i danas, snažan poziv da se ne izgubimo u blještavilu trgovina, nego da srcem pronađemo ono što se ne može kupiti – mir, vjeru i živoga Boga u svome životu.
Nema komentara:
Objavi komentar