Ovih dana po društvenim mrežama kruži priča o dječaku Zvonimiru i njegovoj neizmjernoj ljubavi prema majci — priča koja je dirnula i raznježila mnoge.
Ne znam jeste li čuli ovu priču… Varaždinci će je sigurno znati. Priču o malenom Zvonimiru — dječaku koji je neizmjerno volio svoju majku.
Kažu da je njegova ljubav bila tolika da ni smrt nije mogla prekinuti tu nevidljivu nit između njih. Jedne hladne zimske noći, obuzet tugom i čežnjom, maleni Zvonimir pobjegao je od kuće. Otišao je na grob svoje majke, tamo gdje je osjećao da joj je najbliži. Legao je na snježni pokrivač, tik uz njen spomenik, i zaspao — mirno, tiho, kao da je napokon ponovno bio u njezinu zagrljaju.
Ujutro su ga pronašli. Beživotnog, ali s mirom na licu. Kao da je konačno našao ono što je tražio – majčinu blizinu.
Ta priča već desetljećima slama srca onih koji je čuju. Na njegovom malom grobu u Varaždinu svake godine zasvijetle lampioni, svijeće i cvjetovi. Ljudi koji ga nisu poznavali pale svjetlo u znak sjećanja – ne samo za Zvonimira, nego i za svu djecu koja su prerano otišla, i za sve majke koje s neba čuvaju svoje anđele.
Ako ikada prođete varaždinskim grobljem, zastanite na trenutak. Pogledajte prema malom grobčiću koji svijetli u tišini. Sjetite se malog Zvonimira.
Jer ljubav – ona prava, čista, bezuvjetna – nikada ne umire.
Nema komentara:
Objavi komentar