Ideološke podjele u društvu postale su velika tema u brojnim zemljama svijeta. Nove pojave i trendovi u zapadnim društvima često ne idu ruku pod ruku s vrijednostima ljudi koji su odgojeni u tradicionalnim, obiteljskim i vjerskim okvirima – kakvi još uvijek prevladavaju u našim krajevima. Upravo to postaje jedan od razloga zašto se mnogi nakon godina provedenih u inozemstvu odlučuju vratiti u svoj rodni kraj – u potragu za skladom između vlastitih uvjerenja i životnog okruženja.
U Njemačkoj, primjerice, obrazovni program u školama znatno varira ovisno o saveznoj državi, a sadržaji u vrtićima razlikuju se ovisno o tome jesu li privatni ili javni. Ipak, uočljiv je jasan trend – javno promoviranje određenih seksualnih manjina, najčešće kroz diskurs o zaštiti ljudskih prava i jednakosti. Iako se sve to često predstavlja kao napredak i tolerancija, mnogi roditelji i stručnjaci upozoravaju da takav pristup često prelazi granicu razumnog, posebice kada su u pitanju djeca predškolske i rane školske dobi.
Slična rasprava otvara se i u kontekstu migrantskih politika, gdje liberalni pristup i otvorenost sve više uzrokuju duboke društvene podjele. U pokušaju da se svima udovolji, stvara se ambijent u kojem ni većinsko stanovništvo, ni doseljenici, ne osjećaju sigurnost ni jasnoću društvenih vrijednosti.
Pitanja poput: Što je izbor, a što genetski definirano? Kako ljudi ispoljavaju svoju spolnost? – danas se nameću sve mlađim generacijama koje, nerijetko, nisu ni sposobne razumjeti takve pojmove. Umjesto razumijevanja, među djecom često ostaje samo zbunjenost i nesigurnost u vlastiti identitet.
Konkretan primjer toga su programi u kojima se dječake potiče da nose haljine ili lakiraju nokte – navodno kako bi se “razvijala empatija” i “rušile rodne barijere”. No, mnogi roditelji svjedoče kako je riječ o prisilnom pristupu, u kojem se oni koji se usude usprotiviti takvim metodama odmah etiketiraju kao netolerantni ili nazadni. Zanimljivo je da se najveći otpor takvim praksama pokazuje među doseljenicima islamske vjeroispovijesti, dok kršćani – koji su nekad bili nositelji moralnog i kulturnog okvira Europe – najčešće ostaju tihi promatrači.
U vremenu kada svijet govori o slobodi izbora, sve češće svjedočimo ne slobodi, nego prisili. Pod krinkom tolerancije i zaštite prava, nameću se obrasci koji nisu prirodni ni u skladu s temeljnim vrijednostima ljudske naravi. Umjesto stvarnog poštovanja različitosti, stvara se pritisak da svi misle isto – i da se ono što je neprirodno proglasi normalnim.
Takvo ideološko nametanje posebno je opasno kada zahvaća djecu, koja još nisu sposobna razumjeti složene pojmove identiteta i spolnosti. Umjesto da ih se čuva, oblikuje ih se prema političkim programima koji nemaju veze s odgojem, nego s ideološkim eksperimentom.
U konačnici, ovo više nije pitanje mišljenja – nego pitanje obrane zdravog razuma i prirodnog poretka stvari.
Nema komentara:
Objavi komentar