Ususret svetkovini Svih svetih i Dušnom danu, donosimo vam jedan tekst za promišljanje na osnovu redaka Marija Žuvele na ovu temu
Čovjeku ne trebaju velike riječi kad ga više nema. Tada mu ništa ne znače ni cvijeće, ni hvalospjevi, ni suze koje kasne. Sve što mu je trebalo – jedan pogled, dodir, topla riječ, zagrljaj koji ne traži objašnjenje – trebalo mu je dok je bio tu, dok je disao, dok se smijao, dok je ponekad šutio i čekao da ga netko razumije bez riječi.
Voljeti čovjeka dok je živ znači vidjeti ga – i onda kad griješi, i kad posrće, i kad se skriva iza tišine. To znači pružiti ruku prije nego što nestane prilike, reći „oprosti“ dok još ima tko čuti, i „volim te“ dok još ima tko uzvratiti osmijehom. Sve nakon toga samo je jeka onoga što je moglo biti.
Ne čekaj da netko ode da bi shvatio koliko je vrijedio. Ne čekaj da ti praznina u prsima kaže ono što je srce već znalo. Sada je trenutak. Sada je vrijeme da se netko razveseli tvojom prisutnošću, da tvoj pogled ugrije nečiji dan.
Ako ti je netko učinio nepravdu, ne piši to u kamen. Piši u pijesak – neka vjetar i valovi odnesu ono što ti ne služi. Jer kad se jednom začuje posljednji zvižduk života, više se ništa ne može popraviti, a ljubav koju tada poželiš dati – kasni.
Zato ne čekaj. Zagrljaj sada vrijedi više nego tisuću riječi kasnije. Jedna iskrena riječ sada ima veću težinu nego čitava propovijed nad grobom.
Jer čovjek se voli dok je živ – ne kada umre. Sve poslije toga samo je žal što nisi volio na vrijeme.
Nema komentara:
Objavi komentar