Danas, 11. rujna, svijet se prisjeća jednog od najtragičnijih događaja suvremene povijesti – terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 2001. godine. Toga jutra svijet je ostao zatečen slikama srušenih njujorških „Blizanaca“ i ranjenog Pentagona, dok je četvrti oteti avion srušen u Pennsylvaniji zahvaljujući hrabrosti putnika. U svega nekoliko sati poginulo je gotovo 3.000 ljudi, a tisuće su ranjene.
Napadi 11. rujna ostavili su dubok trag ne samo na Ameriku nego i na cijeli svijet. Promijenili su način na koji se doživljava sigurnost, putovanja i međunarodni odnosi. Nakon tih događaja uslijedio je globalni „rat protiv terorizma“, vojni sukobi u Afganistanu i Iraku, ali i pojačane sigurnosne mjere koje i danas oblikuju svakodnevicu milijuna ljudi.
Na mjestu srušenih nebodera u New Yorku izgrađen je Memorijalni centar i Muzej 11. rujna, gdje se svake godine okupljaju obitelji žrtava, politički predstavnici i građani kako bi odali počast stradalima. Minuta šutnje obilježava trenutke udara otetih aviona, a imena žrtava čitaju se jedno po jedno.
Iako je od tragičnog dana prošlo već 24 godine, rane su i dalje svježe. 11. rujna postao je simbol patnje, ali i otpornosti – podsjetnik koliko je ljudski život vrijedan i kako se u najtežim trenucima rađa snaga zajedništva.
Priča se da je direktor jedne od velikih tvrtki preživio jer je tog jutra prvi put odveo sina u vrtić. Jedan je čovjek zakasnio na posao jer se zadržao u redu na stanici. Druga žena nije stigla na vrijeme jer joj budilica nije zazvonila. Netko je ostao u gužvi na autocesti u New Jerseyju, drugome je konobar slučajno prolio kavu po košulji, nekome automobil nije htio upaliti, a nekoga je zaustavila beba. Neki pak nisu mogli uhvatiti taksi.
Posebno dirljiva je priča o ženi koju je na putu do posla nažuljala cipela. Zaustavila se u ljekarni kako bi kupila flastere – i tako nije stigla na vrijeme u neboder. Danas uživa u životu i unucima, zahvaljujući toj „sitnici“.
Ovi primjeri podsjećaju nas da su naša mala kašnjenja, nezgode i neočekivane prepreke možda dio većeg plana. Kada nas iznervira što djeca sporije oblače jaknu, što ne možemo pronaći ključeve ili što nam autobus pobjegne pred nosom – možda je upravo to razlog zbog kojeg nas čeka nešto dobro, ili nas čuva od nečega lošeg.
Svijet danas, sjećajući se tih događaja, šalje poruku da se tragedije ne smiju zaboraviti i da je mir uvijek najveća pobjeda čovječanstva.
Nema komentara:
Objavi komentar