Evanđelje po Luki 22. nedjelje kroz godinu C donosi Isusovu uputu koga pozvati na večeru jer Isus kaže: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih“ (Lk 14, 12–14), piše don Ivan Aničić za portal Vjera i djela.
Možemo slobodno reći da je ovo socijalno Evanđelje koje nas upućuje da svoja dobra podijelimo s drugima. No, rijetko će tko u prilikama, obiteljskim druženjima ili drugim slavljima postupati kao što nas je Isus uputio. Zašto je to tako? Moglo bi se reći da je u vrijeme javnoga Isusova djelovanja bilo mnogo gladnih i žednih, ali da su se današnje socijalne politike – posebno u zemljama Zapada – i druge karitativne institucije pobrinule da se smanji glad u svijetu. Kada pogledamo konkretne brojke, pogledi se mogu promijeniti. Može se pronaći podatak prema godišnjem izvješću UN-ove organizacije (SOFI – The State of Food Security and Nutrition in the World 2025.) da je otprilike 8,2 % svjetske populacije ljudi koji gladuju. Možda nam se taj podatak čini ne toliko pretjerano velikim, ali ako ga pretvorimo u znamenku, to bi bilo oko 673 milijuna stanovnika, a pola je od toga u Africi.
Drugim riječima, iako na Zapadu često mislimo da je glad nešto što pripada prošlosti, realnost pokazuje da stotine milijuna ljudi i dalje nemaju osnovno za život. Time Isusove riječi ostaju itekako aktualne i u doslovnom smislu.
Razumije se da u našem društvenom okruženju ne ćemo nekomu platiti avionsku kartu iz Afrike ili koje druge daleke zemlje da dođe k nama na objed. Ali zar mislimo da je Isus mislio samo doslovno na usku razinu materijalno siromašnih koji sebi ne mogu priuštiti hrane? Današnje naše društvo možda više od materijalne oskudice pati od duhovne oskudice jer mnogo je onih koji su duhovno siromašni, osamljeni, ranjeni ili pate od osamljenosti. Možda bi upravo one koji nose takve unutarnje terete i ne mogu sami koračati putem života bilo hvalevrijedno uključiti u „gozbu“ – dakle u naše zajedništvo, vrijeme, prijateljstvo i pažnju. Zar se takvi ne bi osjećali prihvaćeni i obogaćeni, a ne samo nahranjeni?
Isusove riječi stoga možemo proširiti i na sve one koji su „nevidljivi“ u našem društvu: starce koji su sami u stanovima, mlade koji nemaju prijatelja, bolesnike u domovima, pa i ljude koji se osjećaju isključeni iz Crkve. Upravo njima otvorena vrata i otvoreno srce mogu postati znak Božje blizine.
Osim ove dvije – materijalne i duhovno-društvene – razine, bilo bi dobro baciti svjetlo na teološku razinu. Naime, gozba je uvijek simbol nebeskog zajedništva: Bog je domaćin koji okuplja svoj narod. No, u Isusovoj viziji Kraljevstva gosti nisu oni koje bismo očekivali – ugledni, bogati ili oni koji sebe smatraju vjerski ispravnima – nego oni koji nemaju što donijeti, koji ne mogu uzvratiti, koji su ranjeni i rubni. Time Isus potpuno preokreće ljudske kriterije vrijednosti: ulaznica u Kraljevstvo nije uspjeh, nego potreba; nije moć, nego poniznost.
Tu se otkriva i dublji paradoks Evanđelja: mi sami postajemo „siromasi“ pred Bogom, jer nitko od nas ne može Bogu uzvratiti. Na svadbenoj gozbi Jaganjčevoj svi sjedamo za stol samo zahvaljujući Njegovoj milosti, a ne vlastitim zaslugama.
Njemački umjetnik Sieger Köder (1925. – 2015.) smjestio je na slici zvanoj „Gozba grješnika“ (Das Mahl der Sünder) gozbu izvan gradskih zidina, što je značajno jer grad u Bibliji često predstavlja sigurnost, red i poredak, ali i isključivanje. Izvan zidina nalaze se oni „nepoželjni“: hromi, bolesni, siromašni. To je ključna poruka da Kraljevstvo Božje nije rezervirano za zatvorene krugove, nego se rađa na rubovima, ondje gdje ljudsko društvo ne vidi vrijednosti. Umjetnik na stražnjem zidu uključuje scenu Oca koji grli izgubljenog sina (Lk 15). To je poveznica između gozbe i pomirenja: svaki grješnik koji se vraća Bogu biva primljen ne s prijekorom, nego s gozbom i radošću. Time sugerira da gozba sa siromasima nije samo socijalni čin, nego sakramentalni znak Kraljevstva – mjesta gdje Bog otvara svoje srce i daruje oproštenje.
Köderov umjetnički prikaz može nas podsjetiti i na Euharistiju: i ona se slavi „izvan zidina“, među narodom, a za stol Gospodnji dolaze svi – slabi, grješni i ranjeni – jer upravo tu primaju dar oproštenja i snagu za novi život.
Zato u današnjem kontekstu Isusove riječi možemo razumjeti kao poziv da ne gradimo odnose na interesu, statusu ili reciprocitetu, nego da srcem i domom otvaramo prostor onima koji su slabi, usamljeni, nevidljivi ili zaboravljeni – jer upravo u njima prepoznajemo Krista.
I kada to učinimo, tada se naša „večera“ pretvara u sliku Božjega Kraljevstva: stola za kojim nitko nije odbačen, a svi su gosti.
Nema komentara:
Objavi komentar