Dva metra zemlje – životna pouka iz obiteljskih i rodbinskih svađa

U mnogim selima i gradićima naše domovine, gdje se generacije prenose s koljena na koljeno, i gdje zemlja nije samo imovina, nego i dio identiteta, nisu rijetke priče o rodbinskim i obiteljskim svađama oko međe, oranica, pašnjaka i njiva. Iako se na prvi pogled čine kao banalne nesuglasice, ove svađe često ostavljaju duboke rane koje znaju potrajati cijeli život.

U selu podno planine, gdje se granice među parcelama znaju „od prapradide“, živjela je dobra žena, vrijedna i poštena. Cijeli svoj život provela je obrađujući zemlju i čuvajući ono što je naslijedila. Bila je svjedok mnogih prepirki – brat sa sestrom, stric s nećakom, susjed sa susjedom. Sve zbog par metara zemlje. I sama je, priznaje, u mladosti ušla u raspravu s rodbinom – tko je kome ušao u među, tko je kosio tuđi kraj, tko je preorao „liniju“.

No pred kraj života, kad su joj ruke ostale prazne, a srce puno sjećanja, tiho je rekla: „Koliko smo se svađali zbog kvadrata zemlje, kojeg danas nitko ne kopa i ne obrađuje. A sve što će meni trebati je dva metra u groblju.“

Te riječi odzvanjaju kao bolna, ali istinita pouka.

Zemlja je važna, ona nas hrani i veže za naše korijene, ali nije vrijedna mržnje. Mnoge obitelji više ne razgovaraju, ne dijele blagdanski stol, ne posjećuju se godinama – sve zbog tvrdoglavosti, zbog „pravde“ koja se često traži kroz sudove, katastre i ogorčene prepirke, umjesto dijalogom i razumijevanjem.

Danas mnoge oranice leže zapuštene. Granice su zarasle u šipražje. Više se nitko ne spori gdje je međa, jer nikoga više i ne zanima. Otišla je mladost, otišao je inat, ali i vrijednost zbog koje se sve to činilo važnim.

I dok zemlja ostaje, ljudi odlaze. Odlaze i nose sa sobom sjećanja – i na svoje dobre dane i na svoje pogreške. A najveća među njima je što nismo znali dijeliti jedni s drugima. Jer tko ne zna dijeliti zemlju, teško da će znati dijeliti ljubav, mir i obiteljsku sreću.

Zato je ova priča i ova rečenica te dobre žene podsjetnik svima nama: Ne budimo robovi granica, nego budimo čuvari odnosa. Jer zemlja će ostati, a nas neće biti. A dva metra na kraju svakome će biti dosta.

Priča inspirirana situacijom iz našeg mjesta.