Na stubu ulice, između oglasa za prodaju drva i sati matematike, primijetio sam izblijedjelo obavještenje, ispisano drhtavom rukom: “Izgubila sam 20 eura. Ako neko pronađe, molim da mi vrati. Nemam ni kruha da jedem. S.T., zgrada 34, stan 12.”
Nisam pronašao taj novac. Ali nešto me steglo u grudima – neka tiha, neobjašnjiva tuga. Otišao sam do bankomata, podigao 20 eura i uputio se na tu adresu, odlučivši da se “pretvaram” kako sam ih pronašao. Nisam znao ništa o toj osobi, osim da joj je tih 20 eura značilo – možda sve.
Pozvonio sam. Vrata je otvorila starica, sitna, snenih očiju, nagnuta pod teretom godina i bolesti. Pogledala me s blagim čuđenjem.
– Dobar dan. Pronašao sam vaš novac… evo, mislim da je vaš. – rekao sam tiho, pružajući joj novčanicu.
U trenu, oči su joj se ispunile suzama.
– Pa vi ste… dvanaesta osoba koja je ovo uradila. – prošaptala je, kao da govori sebi, ne meni. Nisam znao što reći. Srce mi je zatitralo, suze su mi zastale negdje duboko, ne usuđujući se pasti. Samo sam klimnuo, tiho joj poželio svako dobro i krenuo natrag prema liftu.
Ali onda me zazvala: – Molim te… – rekla je, pomalo sramežljivo – pocijepaj ono obavještenje na stubu. Nisam ga ni napisala. Ne znam tko je… ali ono što ste svi vi učinili… to mi je vratilo vjeru. Ljudi još uvijek znaju biti dobri. Hvala ti.
I tada sam shvatio – dvanaest ljudi nije pronašlo 20 eura, nego nadu. Dvanaest nepoznatih lica vratilo je dostojanstvo jednoj starici. Možda nije tražila pomoć, ali ju je svijet ponudio.
I to je sve što nam ponekad treba – samo jedan gest, jedno “evo, za vas”, jedna ispružena ruka. Dajte nadu ljudima. Nikad ne znate što im je ostalo osim nje.
Nema komentara:
Objavi komentar