Nikada neću zaboraviti dan kad sam prvi put otišao iz roditeljskog doma. Bio je to trenutak ispunjen ponosom i radošću, ali i nečim neizrečenim što me tiho steglo u prsima. Uspio sam – završio školu, zaposlio se, kupio svoj stan. Odlazak je bio znak da sam postao svoj čovjek. No iza tih koraka prema novom životu, ostala je tiha sjena – sjena moje majke s blagim osmijehom i suzama u očima, piše I.T. za Goranci online.
Moji roditelji živjeli su u selu pored Mostara. Tamo sam odrastao, tamo sam naučio što znači obitelj, poštovanje, trud. Kasnije sam se oženio, dobio djecu, a život me gurnuo u svoju ubrzanu svakodnevicu. Kako žena nije radila, odlučio sam uz stalni posao uzeti i dodatni – da bi bilo dovoljno za sve. No, s vremenom, to „dovoljno za sve“ postalo je „premalo za njih“.
Viđanja s roditeljima svela su se na nedjeljne ručkove. Tada bi se svi okupili – braća, sestre, djeca, supruge. Za stolom bi vladala radost, smijeh, priče koje su se preklapale, a ponekad i razlike u mišljenjima koje bi nas sve razbudile. I svaki put, kad bismo krenuli kući, majka bi nas ispratila na isti način – tihim koracima, blagim osmijehom i suzama koje nije znala (ili nije htjela) sakriti.
Moja supruga bi me znala upitati: „Jesmo li je povrijedili? Jesmo li nešto krivo rekli?“ Nikada nisam imao odgovor. Nisam znao zašto su te oči bile tako pune tuge, premda smo svi bili tu. Svi – ali sve manje često.
A onda se majka razboljela. Iznenada. I brzo je otišla. Ostala je praznina koju nismo znali ispuniti, ostao je otac, sam, tiši, stameniji, ali i ranjiviji nego ikada. Nastavili smo dolaziti, možda i češće, ali nije bilo isto. Nedjeljni ručkovi više nisu imali onaj isti miris doma. Nije bilo majčinih suza, ali nije bilo ni onog toplog osjećaja da smo svi – baš svi – na okupu.
Jedne nedjelje, kad smo već sjeli za stol, otac je, nakon molitve, tiho upitao: „Znate li vi zašto je vaša majka svaki put plakala kad ste odlazili?“ Nastao je muk. Svi smo ga pogledali, a on je drhtavim glasom rekao: „Plakala je jer je znala – svaki vaš odlazak je jedan dan manje s vama. Svaki put kad biste otišli, otišao bi jedan djelić njezina srca. I svaki put bi, kad zatvori vrata za vama, zaplakala.“
U tom trenutku svi smo zanijemili. U srcu nas je probio tihi jecaj. Jer te su suze bile ljubav. Nisu bile žaljenje, ni predbacivanje. Bile su izraz najdublje, majčinske ljubavi – one koja daje, a ne traži ništa zauzvrat osim da je ne zaboravimo.
Taj ručak nije bio obična nedjelja. Bio je to dan sjećanja. Dan kada smo konačno razumjeli ono što nismo dok je bila među nama. Bio je to dan kada su suze moje majke postale naše.
Zato, čuvajmo svoje roditelje. Ne zaboravimo ih u brzini svakodnevice. Našli su vremena kad smo bili mali – da nas podignu, zagrle, umire. Sad kad su oni mali u snazi, nježni u srcu i krhki u tijelu – na nama je da ih nosimo.
Jer roditelji su dar koji ne traje vječno. A posljednji zagrljaj, posljednji pogled pun blagoslova – nikada ne znamo kad će doći. Zato ih volimo sada. I budimo im uz bok. Da nikada ne požale što su nas toliko voljeli.
Nema komentara:
Objavi komentar