U razdaljini od 127 kilometra, dvije katedrale – mostarska i sarajevska – na Pretrovdan postale su duhovni epicentri u kojima je Kristovo poslanje ponovno oživjelo po rukama (nad)biskupa, riječima Evanđelja i molitvama vjernog naroda. Svećenička ređenja u Mostaru i Sarajevu nadmašila su puku ceremoniju – bila su trenutak snažnog poziva Crkvi da ne zaboravi svoju misiju: biti svjetlo u tami, ruka u boli, i glas nade u vremenu podjela, umora i sumnje.
U Mostaru petorica svećenika
U katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, biskup Petar Palić predvodio je svečano misno slavlje i ređenje petorice kandidata za prezbiterat. Slavlje je dodatno obogatila prisutnost apostolskog nuncija mons. Petra Rajiča, mons. Alda Cavallija, te brojnih svećenika, redovnika i vjernika iz cijele biskupije.
Mons. Palić u svojoj homiliji nije izbjegavao teške riječi ni stvarnost u kojoj svećenik danas djeluje. Govoreći novozaređenicima, jasno je poručio: “Od danas više ne pripadate sebi, nego Kristu i njegovu narodu.” U svećeništvu nije riječ o poziciji, nego o daru – daru koji traži svakodnevno umiranje sebi kako bi se živjelo za druge.
Posebno snažan odjek imale su riječi o svećeniku koji mora biti spreman „ući u tamnice ovoga svijeta“ – u ljudske boli, depresije, grijehe i izgubljenosti – ne s vlastitim odgovorima, nego s Kristovom prisutnošću. „Svećeništvo bez molitve postaje rutina. Svećenik koji ne moli – postaje poput okovanog Petra, ali bez anđela oslobođenja“, rekao je biskup.
Ređenje je dobilo dodatnu težinu u kontekstu rana koje, kako je istaknuo, još postoje unutar mjesne Crkve – rana podjela, nepovjerenja, ideoloških napetosti. Upravo zato, poziv svećeniku danas nije samo liturgijski, nego i izgrađujući: „Krist ne dijeli. Krist gradi.“
U Sarajevu također, petorica ređenika
U sarajevskoj katedrali Srca Isusova, nadbiskup Tomo Vukšić predvodio je svećeničko ređenje petorice franjevaca i jednog dijecezanskog kandidata. Među njima i Marin Petrović, mladić iz Prozora, koji svojim svećeničkim putem svjedoči kako i mala mjesta mogu odgajati velika srca za Boga.
U homiliji naslovljenoj “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”, nadbiskup Vukšić povezao je svećeničko poslanje s Petrovim priznanjem Krista kao Sina Boga živoga. Istaknuo je da svećenik ne smije bježati od izazova vremena, već upravo u tim izazovima sazrijeva njegovo poslanje. „To je jedina prilika da se bude vjeran Kristov svjedok“, naglasio je. Pozvao je ređenike da poput svetih mučenika i misionara iz povijesti Crkve, ne traže osobnu sigurnost, već budu “velikodušni, gorljivi, bliski narodu” i neumorni u služenju sakramenata. U tom duhu, svećeništvo nije izolirana karijera, nego život u pokretu – prema čovjeku, prema Euharistiji, prema Kristu.
U Mostaru su zaređeni:
- don Mate Galić (Posuški Gradac),
- don Ivan Martić (Čapljina),
- fra Robert Cvitanović (Mostar),
- fra Antonio Petric (Posušje),
- fra Josip Stanić (Duvno).
U Sarajevu su ređeni:
- vlč. Marin Petrović (Prozor – Vrhbosanska nadbiskupija),
- fra Tonči Šarić (Bila),
- fra Matej Juričević (Uskoplje),
- fra Dario Laštro (Busovača) i
- fra Tomislav Vidović (Bugojno).
Ova desetorica mladih svećenika danas stoje kao odgovor na pitanje koje Isus postavlja svakom učeniku: „A ti, što ti kažeš, tko sam ja?“ Njihov odgovor nije bio samo riječ – bio je život. Blagoslov Crkvi koja se bori, nada i moli U vremenu sve veće duhovne dezorijentacije, kada je glas Crkve često zagušen u buci svijeta, ovakva ređenja podsjećaju na snagu korijena koji još uvijek hrane stablo vjere. Dvojica biskupa, svaki na svoj način, istaknuli su ono bitno: svećenik je Kristov – ne svoj, ne politički, ne ideološki.
Dok je u Mostaru odzvanjalo upozorenje da Crkva nije tabor niti ideološki klub, u Sarajevu se slavila vjernost kao trajna oznaka poziva. I dok su se u obje katedrale čule riječi o izazovima i ranama, snažnije od toga odjekivala je poruka zajedništva, molitve i služenja.
Svećenici su danas više nego ikad pozvani biti ono što je sveti Petar bio za Crkvu prvih dana: stijena u vremenu nesigurnosti, ruka koja podiže, srce koje nosi, i lice koje ne skriva Krista. Sve ostalo je – kako bi rekao biskup Palić – „umorni aktivizam i rutina“. Ali ovo? Ovo je milost. Ovo je svećeništvo.
Nema komentara:
Objavi komentar