Fra Miljenko: Liričnost u procijepu stvarnosti

Fra Miljenko Stojić ovoga puta u svom osvrtu donosi promišljeni pogled na knjigu "Postojanje" (Bjelovar, 2023.), autora Davora Dijanovića, ukazujući kako pjesnik, premda nov u formi, ne odustaje od svoje dosadašnje misije – dijagnosticiranja duhovnog stanja suvremenog čovjeka i njegova okruženja. Lirika je ovdje oblik borbe, traganja i svjedočenja. Pjesnik ne bježi od stvarnosti, već je prožima metafizičkim pitanjima, unutarnjim nemirima i društvenim ogoljenostima, pokazujući da se i kroz stih može misliti jasno, prodorno i odgovorno.

U nastavku donosimo osvrt fra Miljenka. 

Pisac djela pred nama nije nam do sada bio poznat kao pjesnik, već kao kolumnist, publicist, novinar... Unatoč tome ne bih rekao da je iskoračio u novo polje. On je samo svoju pozornu motridbu stvarnosti zaodjenuo u pjesničko ruho. Ta stvarnost je kako ona društvena, tako i ona u nama i u prirodi oko nas. Dotičemo je neprestano prstima i razglabamo što je ona zapravo. 

Očito su zanimljivi stihovi pred nama. Pjesnik kaže: »Progovori:/ Riječju podigni spomenik/ Vlastitom postojanju./ Ostavi trag na putu/ Kojim prolažahu snovi milijuna./ Krikom pomuti/ Vampirsku idilu:/ Pljuni u lice tamničara duha./ Šutnja je izdaja/ Nedostojna misterija čovjeka.« (Šutnja) Puno je toga zbito u ove stihove. Njima svakako treba pridodati i sljedeću pjesmu Riječ. Odnosi se ona na riječ pisanu malim i onu pisanu velikim početnim slovom. Tu smo na zemlji i odgovaramo za svoje riječi onome tko je sama Riječ. Dobro, ne će se ovo svidjeti onima koji se sami doživljavaju kao punina riječi, ali to je njihova stvar. 

Ovakav prikaz stvarnosti razbija pjesma Melankolija. Počujmo je: »U maglovitoj noći/ Kasne jeseni/ Dim cigarete/ pokraj kamina/ U birtiji/ Starogradskoj/ I čaša/ Melankolije/ Ispijena/ Do dna.« Može ovo biti pjesnikovo traženje pravog načina izražavanja svojih osjećaja, a može biti i naličje jedne te iste medalje, one koja nas čini ličnostima u svoj punini. Priklonio bih se ovom drugom tumačenju, jer daljnji tijek zbirke to ipak dokazuje. Pjesnik nije netko samo okrenut samome sebi, on nastoji shvatiti srž života u koji je uronjen 2 te tako obogatiti svoju ličnost. Elemente liričnosti kao kakav naročit začin dodaje svim svojim pjesmama, makar u ovoj zbirci preteže hrvanje s društvenim kretanjem oko nas. Nastavi li i dalje oblikovavati pjesnički izričaj vjerujem da će lirskih pjesama sa začinom društvenosti biti više. Ipak ne možemo promijeniti svijet ma koliko mi to htjeli, on teče rijekom svoga života kao što to i mi činimo. A u tome sudaru obogaćivat ćemo jedno drugo. 

Spomenutih misli Dijanović se dotiče u pjesmi Realnost. Oni na jednu stranu, a on na drugu. Gorio je on, taj netko, kao buktinja. Nije shvaćao, nije htio shvatiti njihovu realnost. Skroz mu je tuđ bio izričaj: »Ne tiče me se«. Njega se baš ticalo. Tko je bio u pravu, kakvim bismo mi htjeli biti? Neizostavno nam ova pjesma postavlja baš takva pitanja. Nije hod kroz život tumaranje, to je velika odgovornost. 

Iako bi nam se na prvu moglo učiniti, da nas ove pjesme pokušavaju podučavati, one to zapravo ne čine. Kad ih sve pročitamo shvatit ćemo da su hrabra pobuna protiv ustajalosti u nama i oko nas. Ne možemo biti tuđe sluge, mi smo svjesni stvaratelji svoje sudbine. Pjesnik bi rekao sljedeće: »U tišini zvjezdane noći/ U blaženoj samoći/ Podigni glavu visoko/ Prema zvijezdama/ I budi velik/ Kada si najmanji« (U noći) Nemojmo reći da ovi stihovi pomalo podsjećaju na A. B. Šimića i otići dalje, radije učinimo to što nam pjesma kaže. Zaista, kada smo zadnji put podigli glavu prema zvjezdanom nebu? Znamo kada smo je spustili prema zaslonu mobitela ili računala. Imamo li u svojoj sredini zvjezdano nebo ili je to bljeskanje suvremenih raznoraznih svjetiljki? Znamo li, dakle, kako izgledaju zvijezde i što nam poručuju? 

Ovo ne shvaća onaj tko se pomodno doživljava naprednim, 3 onim koji je sakupio sva znanja, kao što je to tzv. Europa. Govori o tome Dijanović u pjesmama Naprednjak i Europska Golgota. Ne da se ukalupiti, traži svoj put i želio bi da i naša okolina to bude u mogućnosti napraviti. Ona to zacijelo može, treba samo odbaciti svoje zablude. 

Tu smo gdje jesmo, takvi smo kakvi jesmo. U tom procijepu gradimo svoj svijet, ne dajmo se prolaznosti. Poručuje nam to ovo djelo. Ono će se, vjerujem, još granati u budućnosti, kao što se i naš život neprestano grana.