Smrt Svetog Oca, pape Franje, kao i svaki događaj od globalnog značaja, izazvala je val medijske pažnje. No ono što više odjekuje od same vijesti o njegovom preminuću jest način na koji su pojedini mediji odlučili o tome izvještavati — ne kao o smrti poglavara Katoličke Crkve, već kao o prilici za reafirmaciju vlastitih ideoloških stavova, piše S.T. za portal Goranci online.
Primjerice, portal Index gotovo opsesivno prati svaku vijest vezanu uz organizaciju sprovoda, dolazak svjetskih čelnika i protokolarne detalje, pretvarajući trenutak tišine i pijeteta u dinamičnu, gotovo senzacionalističku kroniku. S druge strane, Telegram i Jutarnji list natječu se u izvlačenju i analiziranju izjava pape Franje o homoseksualnosti, predstavljajući ga kao modernizatora Crkve koji je navodno raskrstio s tradicionalnim naukom. Sve to na temelju izjave u kojoj ponizno priznaje kako ni on nije sudac Božjem stvorenju. Iako to jest odraz njegove pastoralne sućuti i razumijevanja, isticanje te rečenice izvan njezina konteksta ima sasvim drukčiji cilj: oblikovati papu prema slici koja odgovara liberalnim projekcijama o tome kakva bi Crkva "trebala biti".
U sinoćnjoj emisiji RTL Direkt posvećenoj papi Franji, ulogu tumača crkvene stvarnosti preuzimaju Vesna Pusić, Krešimir Macan i Hrvoje Klasnić — trojac koji ni po vokaciji ni po uvjerenju nije blizak Crkvi, ali čije je mišljenje u tom trenutku relevantno jer ide u smjeru koji se uklapa u dominantni narativ. Slično tome, Srpske Novosti ne tuguju zbog gubitka moralnog autoriteta koji je obilježio jedno razdoblje Crkve svojom skromnošću, već ga hvale gotovo isključivo zbog jednog čina: zaustavljanja kanonizacije Alojzija Stepinca. Papina želja za dijalogom s Pravoslavnom Crkvom interpretirana je ne kao izraz njegove želje za jedinstvom, već kao politički čin s ideološkim konotacijama.
Poseban je problem u tome što tzv. ljevičarski mainstream mediji — i to nije tek etiketa, već jasno prepoznatljiv ideološki okvir — papu Franju predstavljaju kao progresivnog reformatora samo u onim aspektima u kojima se njegova retorika poklapa s njihovim svjetonazorom. Istodobno, potpuno se zanemaruje njegova dosljedna obrana tradicionalnog nauka o obitelji, nerođenom životu, rodnoj ideologiji, kao i njegova kritika zapadnog sekularnog individualizma i potrošačkog društva. Te teme ne odgovaraju zamišljenoj slici "dobrog pape", pa ih se jednostavno – prešuti.
U konačnici, postavlja se pitanje: kakvu vjeru ti mainstream krugovi žele tolerirati? Odgovor je jasan – onu koja odustaje od same sebe, vjeru koja se transformira u vlastitu negaciju. Prihvatljiva je samo ona Crkva koja šuti o grijehu, a govori isključivo o ljubavi, i to ne kao zahtjevu, već kao emocionalnoj utjesi. Tolerancija se, dakle, ne pruža vjeri kao takvoj, već samo njenoj steriliziranoj, ideološki neutraliziranoj verziji.
Smrt pape Franje trebala bi biti trenutak sabranosti, preispitivanja i iskrenog razmatranja njegove ostavštine. Umjesto toga, ona je pretvorena u još jednu priliku za ideološku bitku, u kojoj umjesto svetosti i univerzalnosti vjere, prevladava sitna, često površna i sebična interpretacija svijeta.
Stavovi izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stavove redakcije portala.
Nema komentara:
Objavi komentar