Dok Europa hrani kućne ljubimce, neki drugi odgajaju budućnost. Ta parafraza sve češće kruži društvenim mrežama, izazivajući buru emocija – od straha do samopropitivanja. U Beču, carskom gradu čija je povijest stoljećima bila ispisivana perom katoličke kulture i krvi kršćanskih branitelja, danas se događa tiha, ali duboka promjena. Statistika iz učionica govori više od riječi – kršćanska era u glavnom gradu Austrije ulazi u završne stranice?
Prema najnovijem istraživanju ureda bečke savjetnice za obrazovanje Bettine Emmerling, 41,2 posto učenika osnovnih i srednjih škola u Beču danas su islamske vjeroispovijesti. U samo godinu dana taj broj je porastao s 39,4 posto – što ukazuje na jasan i ubrzan trend. U isto vrijeme, broj katoličkih učenika pao je ispod 18 posto, a sveukupno kršćana među mladima ima tek 34,5 posto. Dodatnih 23 posto učenika izjašnjava se kao bez vjerske pripadnosti.
Statistika kao odraz duhovnog i kulturnog zaokreta
Sociolozi će u ovom trendu vidjeti posljedicu višegodišnjih migracija i demografske dinamike, ali za vjernika i kulturnog promatrača ovo je više od običnih brojki. To je svojevrsni duhovni seizmograf, pokazatelj kako europska civilizacija mijenja svoj identitet ne kroz ratove, nego kroz natalitet, odgoj i obrazovanje.
Upravo je Beč 1683. godine bio posljednja crta obrane kršćanske Europe od Osmanskog Carstva. Povijest pamti veličanstvenu pobjedu pod zidinama grada, kada su poljski kralj Jan Sobjeski i europski saveznici obranili ne samo grad, već i kršćanski kontinent. No danas, nema topova, nema juriša – samo tišina školskih hodnika ispunjenih djecom koja više ne znaju tko su sveti Josip ili Marija.
Gdje su nestali europski kršćani?
Kritičari europske politike reći će da se kontinent umorio od sebe. Umjesto djece, Europa sve više ima pasa i mačaka. Umjesto vjere, nudi potrošnju i relativizam. Umjesto križa – dugine zastave, ekran i bezlični individualizam. U takvom kontekstu, oni koji dolaze s jasnijim identitetom, većom svijesti o obitelji i spremnošću na žrtvu – prirodno preuzimaju prostor.
Je li ovo kraj jedne ere – ili početak nečeg novog?
Ovo nije poziv na paniku, već na buđenje. Povijest nas uči da nijedna civilizacija ne propada jer je netko drugi jači, već jer sama izgubi volju da živi. Ako Europa želi ostati vjerna svojim korijenima, tada odgovor ne može biti mržnja, nego povratak vjeri, obitelji i životu. Neće nas spasiti statistike, već srca koja vjeruju i ruke koje grle život.
U protivnom, Beč će ostati samo ime u udžbenicima – kao nekadašnja prijestolnica jednog svijeta koji se više nije znao braniti.
Nema komentara:
Objavi komentar