U kontekstu međugorskih ukazanja nije nevažno prisjetiti se konteksta u kojemu je cijela priča nastala 1981.
Čini mi se da mnogi prosuđuju događaje iz okolnosti demokracije i slobode govora, a stvari bi zapravo trebalo sagledati iz vizure ondašnjeg vremena. Ljeto 1981. Tito se još praktički u grobu nije ohladio, totalitarna država još je kohezivna i snažna sa čvrstim represivnim aparatom, piše Nikolina Nakić.
Hrvatsko proljeće brutalno je ugušeno i suzbijeno prije deset godina. Što je razdoblje od deset godina? Kao razdoblje od 2014 do 2024. Ništa. Treptaj oka. U tom treptaju oka pozatvarana je i iseljena cijela mlada hrvatska inteligencija. Izbjegle po inozemstvu traži UDBA, ne s nalogom za uhićenje nego s pištoljima.
Tito se još mahnito oplakuje, delegacije hodočaste u Kuću cvijeća, prije svega 4 tjedna u Beogradu na stadionu JNA ovacije i programi povodom Dana mladosti kakvih se ne bi posramili ni Kina i SSSR zajedno.
U tim i takvim okolnostima šestero djece iz sela za koje nitko nikad nije čuo objavljuje da im se ukazala Gospa. Život im se preokreće naopačke. Prvo u njih sumnjaju roditelji, zatim suseljani i na koncu, najžežće od svega, fratri. Svi ih pritišću, prijeti im se paklom koji ih čeka ako budu lagali o takvim stvarima. Da će zatvoriti njih i njihove roditelje. U selo dolazi milicija. Helikopteri. Psi.
Župnik Zovko prima ih jedno po jedno i satima ispituje snimajući razgovore na magnetofon. Muka te hvata dok čitaš te transkripte, umorna su i djeca, ali ne posustaju. Govore o onome što su vidjeli i što još uvijek vide. Zamislite dijete od 10 godina(vi, koji ste roditelji pogotovo) koje samo ustraje protiv svih i još izjavljuje da će za svoju Gospu život dat ako treba. I nije jedini s takvom izjavom. Na Mirjanu je milicajac potegnuo pištolj. Ništa.
Svakim danom sve je gore. Već 27 lipnja milicija ih trpa u auto i vozi u policijsku postaju u Čitluk a onda ih nakon ispitivanja vode liječniku opće prakse. U općinski komitet Saveza komunista počinju pristizati depeše iz Mostara, Sarajeva, Beograda i Moskve.
Šestog dana djecu voze, pokupivši ih bez znanja i pratnje roditelja, prvo u Čitluk u miliciju, odakle ih kolima hitne pomoći voze prvo u čitlučki dom zdravlja, a potom u Mostar na psihijatriju uz napomenu da su stigli u svoj budući novi dom.
Prvo su ih zatvorili u mrtvačnicu. Zatim na pregled kod psihijatra pojedinačno a potom su ih zatvorili na odjel s teškim i neubrojivim duševnim bolesnicima.
Nisu promijenili priču ni za slovo, nitko od njih. Nikada. Na kraju tog strašnog dana nisu se posakrivali u svojim sobama prekrivši se pokrivačem preko glave. Otrčali su ravno na Podbrdo.
Zašto? Jer ih je tamo čekala ONA, kao što i dan danas majčinski čeka svijet da ga usmjeri svom Sinu. Po njenoj utrobi na svijet je došao, po njenoj ljubavi stotine tisuća vratit će se sljedećih desetljeća Njemu, jer vrijeme milosti još traje opačinama svijeta unatoč.
Majčice hvala što si odabrala jedan maleni prkosni marijanski narod. Nismo tada slutili da ćemo točno na desetgodišnjicu prvog ukazanja proglasiti nezavisnost svoje države. Da nas čeka krvavi rat. Da nas čeka pogubnost moralnog relativizma.
Toliko toga se promijenilo . Djeca su izrasla u ljude, države nestale, ratovi prohujali, svijet se promijenio, samo Ona još čeka. Mene, Tebe, Nas. I uvijek nas isto poziva na krunicu, post, Euharistiju, ispovijed i Sveto pismo. Tako jednostavno, a opet, tako ignorirano.
Nema komentara:
Objavi komentar