Ko je najjači u Gorancima

Od pantivjeka za Gorančane pod Jelom je bio centar svih važnijih događanja, tu je crkva, škola, prodavnca, nekada granaf, a sada moderni sadržaji svih oblika. Škola puna đaka, vjeronauci, nestašluci,derneci i mnogi nezaboravni događaji. 

Mi muški đaci u tim šezdesetim godinama prošlog vijeka, bili smo na čelu svih nestašluka i dobrih dogodovštvina, kako ko, a bilo nas je hvala Bogu na stotinu. 

Pod Jelom su bile u blizini nekolike obitelji koje su na nas imale uticaj skoro ko i učitelji, mi navikli na njih i oni na nas. Nije bilo dana da im nismo uzjali navrat, ali valja navikli, trpili. Najbliža školi kuća Matije i Šimuna Čačkušina, ograđena kamenim zidom, čatrnja i štalica ispod stana veliki podrum u koji su mnogi ostavljali kupljenu robu dok ne naiđe netko iz omadije s konjem da im potjera doma. 

Sjećam se više puta zvonkog glasa Stane Luke Bazušina kad bi se vraćala kući kako pita " Matija ima li šta poćerat u Gornje polje", Poznata goranačka solidarnost kojoj nitko nezna početak, koja fala Bogu nema ni kraja. "Vidi doli, napisao je Žarko na fišeku pa goni, eno ti kove na čatrnji pa pi vode, znam da si ožednila iđuć". Malo je dana kada u zanosu igre nebi neko izorio dio Šimunova zida, ne sjećam se da nas je ikada grdio, onako vlaš kakav je bio popravio bi i tako iz dana u dan. 

Matija bi poznata šnajderica i njena Singerica, imala je posla na pretek. Bog joj dade Slavu, bila im je ko kći, sve je radila a nas djecu je znala svakoga poimenice i čiji smo. I mi djeca smo znali priletit kad im je šta trebalo pomoć, posebno Matijina rodbina. Malo niže bila je kućica Janje Serbezove pa Martina i Ruže Matkove, pod grobljem Grge Stojkića i to je sve. Svi uglavnom dobričine, jedino je malo Ruža Matkova bila stroža, ali i nije koliko smo joj vrli nad glavom svaki božiji dan. Pomenuh ih u par redaka mada svi zaslužuju puno više. 

Svi nastranu ali nama, tadašnjim goranačkim ćićilima, našim doživljajima i sjećanjima, prvo ime je bio i ostao Ivan Crni Matkov kako ga je svatko zvao. I sada nas ima pola koji mu vjerovatno nisu znali pravo ime. Za sve je bio Crni. On nam je bio izvor svih događanja, saznanja, rezultata Veleža, Dinam, Zvezde, Hajduka. 

Ko za koga igra, ko se povrijedio, ko je dao gol. Bio je sa nama naravan, ne sjećam se da nam je ikada čvoku udario, iako smo znali zaraditi. Jednom Đokica Matković i Rade Resanov šutajuć loptu pogodiše prozor, ciknu staklo ko cilindar na lampi, izleti Ruža, mi se razbježašmo naokolo a Crni će " Mama krava se zaobadala, frci kamen u prozor" zataji materi šta je bilo da nebi ko od nas nagrabusio. 

Neznam koliko mu je Ruža povirovala ali ode nazad u kuću, taman joj Stojka Mije Jurića bila došla, beli malo kave i divke pristavila. Jedne prilike, skupi nas Crni nekoliko na Janjine basamake pa će : " Ajde da vidim znate li ko je najjači u Gorancima" Mi se zgledašmo, prvi će Mijat Kalajčev " ja mislim Ivan Andrašev ili Karlo Matin". Odma će Maji Šćepin na to " A Drago naš". 

Marko Bobin ozada nekako tiho "Stanko Četnikov" Ja i Milenko Murtinov uglas "Ante Ćećin" Šuti Crni čeka još ko će šta reć, javi se Tonćo Terkačić malo bojažljivo " Ja mislim da su Rade Sejdić i Veselko Ćorić" Radan Juragić će," Đe su vam Markica i Skenderovac". Da bi iko u društvu iz donjeg polja, sigurno bi i oni nekoga svog istakli. 

Vidi Crni svako iz svog kvarta ima svog junaka pa će onako ozbiljno," Svi vi volite svoje i navijate, nije to loše, bio je i Ćelebija na glasu a eto kako nastrada, ima i jedan ladinski Kopiljan, kažu da je u Gracu stolicom cijlu gostionu izjurio van, nezna ti se to moji momčići, eto ima jedan Klej se zove u Americi, sve ti pobjeđuje dok se ne namjeri na runjavu bradu" Ko god zapamti ovu njegovu poruku, bolje je prošao u životu. 

Često puta mi hrabriji bi znali uzet Žarkovo biciklo Rog ispred zadruge i napravit krug, uglavnom kad bi neko naručio fišek šečera ili soli, pa dok on to namiri i izvaga, mi bi provozali. Žarko, dobričina nebi se puno ljutio iako nije biciklo bilo igračka. I tu je Crni znao često reći " Ja sam Žarko napravio krug, nisu oni" Ma ko i Ruža za prozor, sumnjam da mu je i Žarko povjerovao. Tako bi ti bilo svaki dan pod Jelom dok podvorkinja Matija Škrbića nebi klepila po željeznoj štangi što je visila na topoli koja je umjesto školskog zvona bila znak da je vrijeme za nastavu. Tu bi nas strogi nastavnici uzeli pod svoje, tu nam ni kleti Crni jedino nije mogao pomoći. 

I dan danas u poznim godinama prolazeći ispod Jele, teško je a ne svrnuti pogled na kuću Crnog Matkova, kuću Matije Čačkuše, zadrugu Žarka Ćitirova, malih, običnih goranačkih ljudi ali velikog srca, izražene dobrote i karaktera koji evo i danas žive u našim lijepim sjećanjima. Ono što pamtimo iz djetinjstva je čista istina ma kakva god bila, danas je ona na čast onima kojih se sa emocijama prisjećamo. A naši junaci iz kvartova odavno nisu većinom među živima, prođe od toga puno vremena, desiše se mnoga događanja, puno zahtjevnija gdje gorančani pokazaše puno više odanosti i žrtve, domoljublja i hrabrosti. Neki od njih platiše visoku cijenu i o njihovom junaštvu nema nagađanja. Ako ni o čemu drugome, o tome moramo imati nepodjeljeno mišljenje. Nihova životna priča je puno ozbiljnija od on dječačke sa basamaka Janje Serbezove Da je živ, i Crni bi se samnom u tome složio. 

Danas pod Jelom samo iz Čačkušine kuće zadimi, podrum zaključan, Žarkova zadruga, stara odavno srušena, na njoj predivna konoba "Kod Marinka", nova povremeno aktivna, mještani se uglavnom namiruju u mostarskim diskontima. Nečuje se Stanin zvonki glas ni topot konja. Počesto oživi kuća Matkova, izgrađena i uređena, ali neizbrisivo pred očima lebdi drvena teraca i basamaci, i ko da se čuje kako škripe pod žustrim korakom Legende crne kose koja će živiti u našim uspomenama dok živimo i mi koji smo ga poznavali. 

I sve ti je to druškane moj bilo nekada pod Jelom u Gorancima.

Vinko Marić

Udruga "Goranačko blago"