To je bio dan kada su cijeli Mostar i njegova okolica zajedno plakali. Šestog travnja 1985., dogodila se najveća tragedija u novijoj hercegovačkoj povijesti.
Čak 36 života ugašeno je pri slijetanju autobusa s ceste u Jablaničko jezero u Papraskom, u blizini restorana Bagrem, pokraj magistralne ceste Sarajevo - Mostar, piše bljesak.info.
Nesretnih 35 radnika mostarskoga Javnog poduzeća Parkovi, starosti od 20 do 50 godina, iza kojih je ostalo više od 80 maloljetne djece, utopilo se, a tom prilikom smrtno je stradao i jedan električar koji je u kritično vrijeme radio na stupu pored jezera.
Zajednički ispraćaj ispred bivše robne kuće HIT
Dva dana poslije je za njih 26 organiziran zajednički ispraćaj ispred bivše robne kuće HIT u središtu grada na Neretvi, kojemu je prisustvovalo više od 30.000 građana, a potom su svi pokopani u svojim mjesnim grobljima, i to najviše na području Mostarskoga blata.
Tih dana je cijelom Hercegovinom vladala velika tuga, a vijest o tragediji koja je zatekla stotine članova njihovih obitelji koji se i sada redom sjećaju tog užasnog trenutka prenijeli su svi svjetski mediji, dok danas o tome nema ni jedne riječi ili fotografije na internetu, niti bilo gdje drugdje.
Čak ni JP Parkovi nakon više od tri desetljeća nisu uspjeli sačuvati uspomenu na njih jer im je, kako su nam objasnili, prije nekoliko godina izgorjela dokumentacija među kojoj je bio i taj nemili slučaj. Na mjestu nesreće nema ni spomen-obilježja. Kao da se nije ni dogodilo, ali, nažalost, jest.
Stradali terenski radnici kobnog su se dana, oko 15.30 sati, iz Zenice i Sarajeva vraćali kućama na skraćeni odmor za vikend. Svi su htjeli što prije doći do svojih najmilijih jer bio je blagdan Velika subota, a i na računima ih je čekala plaća.
Vani su bili snijeg i hladnoća, a pratila ih je i kiša. Samo ih je osam preživjelo. Riječ je o Mati Mitru (1949.) iz Osoja kraj Posušja, Vladi Kvesiću (1963.) iz Biograca kod Širokog Brijega, Hasanu Haliloviću (1952.) iz Ostrošca kod Jablanice, Boži Ćoriću (1937.) također iz Biograca, Blagoju Petkoviću iz Nevesinja, Bošku Stojanoviću iz Mostara i Rajku Bokšiću iz širokobrijeških Jara koji je tada imao svega 22 godine.
''Nekada se radila samo prva subota u mjesecu. Kao i obično, na putu do kuće svratili smo u restoran Barem, ali nikom nije bilo do jela. Svi smo se htjeli što prije vratiti u tople domove. No, već na izlazu iz prvog tunela, nekoliko stotina metara dalje, prepriječila nam se prikolica kamiona bugojanske Špedicije pa smo nakon silovitog udara sletjeli s ceste niz 70 metara dugu provaliju...'', prisjeća se u razgovoru za Večernji list, kako sam kaže, pukom srećom preživjeli Rajko Bokšić najužasnijih trenutaka u svom životu.
To mu je, nakon povratka iz vojske, bio prvi radni tjedan. Od njega su samo dvojica radnih kolega bila mlađa i baš njima je govorio da za ovaj skraćeni vikend ostanu u Zenici jer mu se jako svidjela jedna tamošnja djevojka. Ali, sudbina je tako htjela, dvojicu Mostaraca je doma čekala jedna proslava pa su ga odbili i tako otišli u smrt.
''Sjećam se da mi je poginuli Petar Tolić iz Posušja, inače sin jedinac, prethodno u šali govorio da se više nećemo vidjeti. On je bio dobio putovnicu i planirao dati otkaz pa otići na rad u Njemačku. To je bio zbilja snažan čovjek. Također, i danas se sjećam riječi poginuloga Ivana Ljubića: ‘Djeci sam kupio tri čokolade!’, a nakon toga ih više nikad nije vidio'', tužno kaže Rajko kojemu je otac nakon povratka iz vojske savjetovao da potraži drugi posao, ali je on što prije htio imati svoj 'dinar u džepu'.
''Ja sam posljednji isplivao. Autobus je već bio na dnu od 15 metara dubine. Sjedio sam treći red desno. Pokušao sam izaći kroz bočno staklo, ali se nije dalo probiti. Nekako sam se preko sjedala dokopao razbijenoga otvora i uspio izići. Ništa se nije vidjelo.
Kad sam došao na površinu, već sam se bio napio vode i izgubio orijentaciju. Koja je obala bila dalje, ne znam. Kažu da me je spasila vjetrovka koja se bila napuhala, a ja znam da nikako nisam uspijevao skinuti teške poluduboke cipele.
Uhvatio sam se za pristigli čamac, a ruku spasa na obali mi je pružio vozač kamiona u kojega smo i udarili. I sada se sjećam njegove crvene majice i traperica, kao i pokidanog remena. Nešto kasnije, kad sam došao k sebi, najviše mi je bilo stalo do toga da roditelje što prije obavijestim da sam živ i zdrav.
Ali za to nije bilo mogućnosti. Na sreću, vidjeli su me preko televizije. Do ponoći sam bio u Domu zdravlja Jablanica, a onda su me kući članovi obitelji i susjedi dočekali u nevjerici i velikoj tuzi zbog ostalih. Nikad više nisam otišao na mjesto nesreće'', ispričao je Rajko za Večernji list svoje strahovito životno iskustvo, prisjećajući se brojnih pojedinosti i pokazujući stari zagrebački časopis 'Arena' od 17. travnja 1985.
Zarobljeni u jezeru
Kako se navodi u tekstu pod naslovom 'Jablaničko jezero suza' autora Joze Kraljevića i fotografa Ćirila Ćire Rajiča, samo desetak minuta poslije tragedije dvije ekipe hitne pomoći iz Jablanice stigle su na mjesto nesreće, a za njima potom i one iz Konjica.
Pred Dom zdravlja u Jablanici, gdje su bili smješteni preživjeli, stigao je veliki broj građana i rodbine. Sa svih strana dopirali su plač i jauk. Svi su bili svjesni da pomoći više nema onima koji su ostali zarobljeni u jezeru, njih 24.
Vjeruje se da je mnoge od njih srce izdalo od iznenadnog velikog šoka. Jablaničani su pohitali u pomoć preživjelima. Donijeli su odjeću, napitke i hranu. Mnogi su ponudili i krv.
Epilog ove tragedije je bila osuda vozača kamiona Srećka Miličevića koji je pri vožnji od 52 km na sat izgubio nadzor nad tegljačem na skliskoj cesti te udario u autobus pun radnika, koji se kretao brzinom od 60 km na sat, pa je zbog ove nesreće i još jedne prethodne u Sarajevu, gdje je poginula jedna osoba, dobio više od šest godina zatvora.
Živote su izgubili... Konačno, kako bi od zaborava otrgnuli ovaj nemili tragični slučaj, spomenimo se i imena poginulih:
Ivan Knezović (29) iz Goranaca, Mirko Lugonja (49) iz Jara, Remzo Kebo (32) iz Gračanice, Grgo Ćorić (45), Mate Zelenika (33) i Drago Damjanović (33) iz Biograca, pa Ivan Jelić (45) iz Mokrog, Ivan Karačić (31) iz Crnča, Mirko Čović (49) i Ivan Ljubić (40 iz Ljutog Doca, sve kod Širokog Brijega, kao i Mostarci - Osman Marić (32) iz Međina, Ramiz Marić iz Dobriča, Halil Marić (27) i Šaban Mrdžić (29) iz Kokorine, Ahmet Mujić (46) iz Potoka, Bajro Nazrajić (40) iz Ravni, Ramo (50) i Salko (36) Gadara te Džemo Mehremić (20) iz Radina, Mladen Arapović (51) iz Slipčića, Sule Isić (56) iz Gornje Gnojnice, Lazar Stojanović (29) iz Šipačna, Blaž Zovko (32) iz Pologa, Ivan Soldo (18) iz Kosora, Hasan Habibija (25) i Džafer Omerović (42) iz Krušnice, vozač autobusa Mile Leko (47) iz Bune, Mahmut Pupo (24) iz Paroša, Mehmed Šipković (31) iz Presjeke, i Jusuf Marić (31). Na ovom tužnom popisu su i Veso Dakić (45) iz Nevesinja, Petar Tolić (31) iz Osoja kod Posušja i Vinko Tomić iz Čitluka.
Nema komentara:
Objavi komentar