Sutra započinje prvi od trinaest utoraka pobožnosti sv. Anti

Sutra, na svetkovinu sv. Josipa, u utorak, 19. ožujka pada prvi utorak sv. Anti. Bobožnost je to u kojima su utorkom u Hercegovoini sve crkve dupkom pune kako bi se utjecali ovom moćnom zaštitniku čiji blagdan slavimo 13. lipnja

Sveti Anto, ili kako ga zbog popularnosti širom svijeta zovu "Svetac cijeloga svijeta", poznat je kao onaj koji brzo i učinkovito „udovoljava” iskrenim molitvama i zavjetima svojih štovatelja te od Boga moli velike milosti i ozdravljenja, piše fra Ivan Stanić za Svjetlo riječi.

Na sam spomen sv. Ante, padovanskoga sveca, u misli naviru neke važne asocijacije. Među prve sigurno možemo ubrojiti: dijete Isus u Svečevu naručju, zagovornik za pronalaženje izgubljenih stvari, Biserje sv. Ante, hodočašće u župu ili svetišta sv. Ante, zatim franjevačku karitativnu organizaciju Kruh svetog Ante te utorak – dan u koji se na poseban način sjećamo ovoga sveca i utječemo njegovu zagovoru. 

Dugogodišnja je tradicija u našem bosanskohercegovačkom području da se za blagdan svetog Ante Padovanskoga pobožni katolički puk priprema za proslavu ovoga blagdana. Sveti Anto, ili kako ga zbog popularnosti širom svijeta zovu Svetac cijeloga svijeta, poznat je kao onaj koji brzo i učinkovito „udovoljava” iskrenim molitvama i zavjetima svojih štovatelja te od Boga moli velike milosti i ozdravljenja. Imajući to u vidu, postaje nam jasno zašto Padovanac ima tako puno štovatelja, i to ne bilo kakvih, nego onih koji su spremni uložiti velik trud i napore da izazovu tankoćutnost u svečevu srcu. Učinci velikoga pouzdanja u Božju pomoć po Antinu zagovoru jesu brojna obraćenja i ozdravljenja te izrečene zahvale koje odjekuju širom svijeta. 

Trinaest utoraka svetog Ante zasigurno je jedna od nama bližih pobožnosti. Ona uz svoje daleke početke još uvijek živi kod vjernika naših krajeva. Mnogi vjernici ne mogu zamisliti duhovnu pripremu za blagdan sv. Ante bez ovoga oblika pučke pobožnosti. Starije generacije štovatelja ne daju „ni čut” da se propusti jedan od utoraka sv. Anti! Posvećenost i predanost ogleda se i u stavu o pobožnosti trinaest utoraka kao da je ona zakonska odredba, a ne slobodan izbor pojedinca. Pojedine štovatelje obuzme tolika zanesenost i zahvalnost za milosti, pa stoga pokoru i štovanje prenose na sve utorke kroz godinu. 

Nastanak pobožnosti „trinaest utoraka” 

Na samom početku možemo postaviti pitanje: zašto baš utorak? U Glasniku sv. Ante iz 1917. godine piše da je na prvi utorak nakon smrti tijelo sv. Ante preneseno u Padovu gdje se i danas nalazi. Nadalje u Glasniku piše: „Toga utorka – 18. VI. 1231. – ozdravili su bez iznimke svi bolesnici, koji su ležali oko groba svečeva i njegovu pomoć zazivali. Od tada utorak postade Padovancima sveti dan, a iz Padove raširilo se ovo štovanje po svemu svijetu.” 

Od štovanja sv. Ante utorkom počela se u 17. stoljeću razvijati nova pobožnost koja je trajala devet utoraka prije proslave Svečeva blagdana. Tu vrstu devetnice započela je jedna pobožna žena u Bologni koja nije mogla ostati trudna iako je dvadeset dvije godine bila u braku. Utekla se sv. Anti i molila ga za pomoć, a on joj se obratio u snu i dao joj savjet. Tijekom devet utoraka odlazila je u obližnju crkvu sv. Franje, primala sakramente i molila se pred slikom sv. Ante. Nakon ustrajnosti u ovoj pobožnosti žena je uspjela začeti i roditi dijete. 

Zbog raznih praznovjerja suvremenoga svijeta mnogi broj trinaest smatraju nesretnim brojem, pa tako npr. postoji „petak trinaesti”. No, za štovatelje sv. Ante taj broj ima lijepo i simboličko značenje. Poznato je da je Padovanac preminuo 13. dana u mjesecu lipnju pa su stoga pobožni štovatelji broj utoraka za štovanje povećali s devet na trinaest. Razlog je isti i za krunicu sv. Ante koja sadrži trinaest puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Tako za štovatelje sv. Ante broj trinaest postaje simbol primanja različitih milosti, a ne broj koji bi nekome donio kakvu nesreću. 

Kako se moli pobožnost? 

Za ovu pobožnost ne postoje stroga pravila kojih se treba pridržavati – postoji jedno osnovno, a to je da traje trinaest utoraka u nizu. Redovito je to u praksi trinaest utoraka prije blagdana sv. Ante (13. lipnja), ali se može moliti i u ostale utorke u godini. Štovatelj, kako piše fra Leon u Glasniku sv. Ante davne 1906. godine, ne mora moliti prema nekim knjižicama, nego što ga osobna vjera ponuka, bilo to pred oltarom Gospodnjim, bilo u obiteljskoj kući pred slikom sv. Ante. Kao i za sve katoličke pobožnosti predlaže se sudjelovanje na sv. misnom slavlju i sv. ispovijedi. Osim sakramenata, za ovu pobožnost redovito se vežu djela pokore i dobrih djela. Zato često čujemo: „postim utorke sv. Anti”. 

Kod štovatelja sv. Ante najveću pomutnju stvara „podudaranje” neke velike svetkovine i pokorničkoga utorka. Tada nastaje dvojba: postiti u čast sv. Anti ili svečano blagovati u proslavu svetkovine? Mnogi bogobojazni biraju post, a neki će se pak odlučiti za obilatu trpezu. No, oni koji su se odlučili na drugu opciju, ipak će nadoknaditi post već sljedećega dana kako ne bi „zakinuli” sv. Antu. 

„Do naše bogoljubnosti ovisi postignuće milosti zatražene od Sveca; jer ne vrijedi obavljati ovu pobožnost iz pukog običaja ili ljudskog obzira”, piše fra Leon. Stoga ove riječi mogu biti kao preporuka kako moliti ovu pobožnost kada se na prvo mjesto stavlja bogoljubnost, a onda na red dolaze postovi, molitveni obrasci i slično. Fra Leon potiče da se čistim srcem i pravim pouzdanjem vrši ova pobožnost te tako ćudoredno življenje odgovara uvjetima prave bogoljubnosti. 

U pobožnosti trinaest utoraka koju predvode svećenici u našim bosanskim župama, a i šire, gdje god se koristi Biserje sv. Ante, postoje molitveni obrasci prema kojima se moli ova pobožnost. Osim uvodne molitve koja se ponavlja za svaki utorak, u Biserju se za svaki utorak donosi novi ulomak iz Biblije i nova razmišljanja preuzeta iz djelȃ koja je pisao sv. Anto. Uz to se često mole i litanije i krunica sv. Ante. Neizostavna je i pjesma Ak’ čudesa tražiš koja govori o raznim milostima koje se dobivaju i teškoćama koje nestaju. 

Sa sv. Antom prema otajstvu Boga 

Iz bogate duhovne riznice koju je imao sv. Anto možemo izdvojiti njegove tri velike usmjerenosti: kristološka, svetopisamska i antropološka. 

U najčešćim prikazima sv. Ante Padovanskoga nailazimo na dijete Isusa Krista u njegovu naručju. Ono što u bitnom označava ovakav prikaz jest nastojanje da se Isusa stavi u središte vjerničkoga života. Svaka kršćanska pobožnost i duhovnost kojoj Bog nije središte nepotpuna je i okrnjena. Približavati se Bogu bez nasljedovanja Isusa nije moguće jer je upravo Isus „otisak Bića njegova” (Heb 1,3) i punina Božje objave. Također, dijete Isus koji je došao u naručje znak je Božje spremnosti da se približi svakome čovjeku koji ga cijelim bićem traži. Pobožnost trinaest utoraka u središte stavlja zajedničko traženje Boga sa sv. Antom u molitvi, poniznosti i ćudorednosti. 

Sv. Franjo Asiški znao je za veliku nadarenost sv. Ante u poučavanju pa mu je odobrio da bude učitelj teologije. Sv. Anto izvrstan je poznavatelj Božje riječi. U nekim se životopisima spominje da je znao nekoliko tisuća biblijskih citata, ali i tekstova u cjelini. Bliskost sv. Ante sa Svetim pismom, jednostavno tumačenje evanđeoskih tekstova i izvrsno propovjedništvo pokazatelji su autentične kršćanske duhovnosti koju je njegovao. Zato u pobožnosti trinaest utoraka nailazimo na biblijske tekstove i komentare koje je sv. Anto pisao. Ova pobožnost uči sve štovatelje da traže Boga u njegovoj pisanoj riječi. Usmjerenost na Sveto pismo ujedno je i usmjerenost na Krista jer njega poznajemo „po Pismima” (1 Kor 15,3). 

Da se svaka duhovnost može potvrditi kao „zdrava duhovnost” mora biti posvjedočena, ne samo u odnosu prema Bogu molitvom i čitanjem Svetoga pisma nego istovremeno i prema ljudima i okruženju u kojem živimo. Pobožnost trinaest utoraka uči nas ćudorednom životu. Plodovi ove pobožnosti trebaju biti vidljivi u međuljudskim odnosima – odnositi se prema svakome kao prema svojoj sestri ili svome bratu; inače sva odricanja, pokore i molitve „padaju u vodu”. Sv. Anto nas uči da ljubav koju primamo iz odnosa s Bogom prenosimo u međuljudske odnose i ostvarujemo dvije zapovijedi ljubavi koje nas je Isus poučio. 

Neizostavni element s kojim se sv. Anto prikazuje jest i bijeli ljiljan. Ovaj prelijepi cvijet simbol je čistoće. Kad god se sjetimo ili pogledamo neko umjetničko djelo sa prikazom sv. Ante, bijeli ljiljan nas poziva na život u čistoći međuljudskih odnosa, vjere, govora, molitve i rada. O krepostima kojima nas uči sv. Anto moglo bi se puno toga napisati, njegov život je kao ogledalo života na koji nas Krist poziva, zato je učenje od sv. Ante hodanje prema Isusu Kristu.