Sjećanja koja ne umiru

Prije dvije godine "stidljivo"sam objavio jednu Zapovijed Općinskog stožera Mostar koja je u odnosu na ranija pismena imala dramatične konotacije u svom sadržaju, datirana je na današnji dan. Prvi put se zapovjeda instaliranje topništva, Pzo i ostalih ubojnih sredstava na već isplanirane položaje. Prvi put nakon 45.god.sa izvjesnim crnim scenariom. 

Značilo je to uključivanje šireg kruga ljudi, sredstava i tehnike do tada vješto skrivana u nadi da se neće ni upotrebljavati. Zazvonila su zvona sa zlokobnom melodijom, najavljujući jade i nevolje već viđene u RH.

Imalo vojno obrazovan čovijek mogao je razumjeti smisao ove Zapovijedi Na stotine mostarskih do tada domoljuba u trenutku su postali dragovoljci branitelji svoga doma i obitelji sa neizvjesnom sudbinom i budućnosti. Jedno je tada samo bilo sigurno,volja i odlučnost hrvatskog čovjeka, nema predaje. 

Prije dvije godine, za 30.obljetnicu namjera mi je bila "isprovocirati" umnije i kompetentnije od sebe da se ozbiljnije pozabave povjesti Mostara i šire, nije mi se očekivanje ostvarilo pa evo hoću neke teme ponovo da oživim, mislim da mi je to pravo i obveza posebno slušajući i čitajući pojedina piskarala kako ževkaju na  sve ono što je bilo zaobilazeći pravu istinu.

Drznuli su se što bi stari ljudi rekli "učit oca kako se prave dica" Posebno sa gadosti ponekad pročitam neke objave pojedinih bošnjačkih piskarala, samozvanih novinski autoriteta Nisam siguran da mnogim njihovim ratnim autoritetima koje predobro poznam i sa kojima sam imao dobrih i loših iskustava i sukoba ovakvi tipovi su po volji. 

Okuražili su se i ruše i ono što je donekle dobro izgrađeno u međunacionalnim odnosima. Zaboravili su vremena zajedničke borbe za goli opstanak. 

Ožuljak 92.god. ova Zapovjed predviđa niz radnji i aktivnosti koje su tražile bezbroj priprema,nabavki, edukacija, organizacionih oblika. U sve je bio uključen ljudski faktor što je značilo  odgovornost i rizik. I danas nakon 32.god. može se postaviti niz pitanja sa istim početkom. Ko, kako, kada ??? 

Ko zapravo stoji iza svega što je predhodilo ovim aktivnostima iz Zapovijedi. Ko je planirao sve kordinacije, radnje, red poteza. Ko je nabavio masu, trnsportne, inžinjerijske, ratne, sanitetske, logističke opreme. Ko omogući pušku na ramenu, i jeli to sve moglo preko noći. Ko se drznuo i odlučio suprostaviti se svjetskoj i domaćoj birokraciji ogrizloj u svili i kadifi i reći rezolutno ne i hrabro se suprostaviti JNA i istomišljenicima. Ko su ljudi koji uradiše putove koji postaše putovi spasa. 

Ko su mladići i ko ih rasporedi po obroncima okolnih brda da motre i dojavljuju polijetanje aviona na Hrvatsku naoružani ubojnim teretom. Mnogi od tih dječaka tek iz Osnovne škole iziđoše. Ko ustroji i nabavi sredstva veze i uveza na stotine punktova, položaja, stožera i čuka. Ko su ti ljudi koji svojim djelovanjem ugroziše osobni komfor egzistenciju pa i slobodu rizikujući neizvjesnu budućnost. Ko su ti nadobudni momci što od Gnjojnica pa do na vrh Čabulje uspostaviše punktove, spriječiše desant na Bilima, osiguraše Galac i Planinicu. 

I tako bi na svakom dijelu mostarske kotline i širom Herceg Bosne. Ko pomože Majtinu, Zoki, Zadri, Šunjićima, Mifanovcu i mnogim drugima da odu branit Hrvatsku da bi kasnije svojim golemim ratnim iskustvo pomogli nama. 

Ko organizira Balinovac i Polog, pa nije moglo baš sve spontano. Teško gotovo nemoguće bi neko mogao sva ta imena pobrojati, ipak se znao centar upravljanja i kordinacije. Vrh kordinacije u Mostaru je opće poznat od ranih devedesetih.

Politička opcija iz koje je sve poteklo proteže svoje niti i do danas, trgana i ranjavana ali ostala  u nekim novim borbama podmlđena nekim novim klincima čiji su mnogi očevi krvarili u obrani roda i poroda, mnogi nažalost to životom platiše. 

Puno prije pisanja ove zapovjedi tužna zvona ispratiše gorančane, Ćorića, pripadnika Mup-a, Stojkića, vezistu u OS Mostar kao prve i nažalost ne zadnje žrtve. Moj ego,kojem svi pomalo robujemo me ne priječi da budem zahvalan onima koji su mene vodili u tim početcima i u moje ime i u ime onih kojima sam ja nešto značio neizmjerno hvala. 

Kad se za nekoga hoće reći da je malo živahan, onda bi rekli da je loptaš. Mi u Mostaru sa ponosom možemo reći da smo imali istinskog LOPTAŠA od zanata, koji zajedno sa svojim suradnicima bi na čelu ove "kolone". Živ i zdrav još dugo bio. 

Ni ime ni nadimak ti neću pominjati, mnogi će te prepoznati. Onaj ko zaslužuje, sjećanja na njega nikada ne umiru. Kud će bolja plaća do Kraljevstva nebeskog. 

(zatamljena imena, samo poradi zaštite osobnost)

Vinko Marić