Svake godine, a posebno u vrijeme korizme, razmatramo najveća otajstva kršćanske vjere, a to su otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Kao uspomenu na Muku Isusa Krista, svakoga korizmenoga petka cijela Crkva zajedno moli pobožnost Puta križa (lat. Via crucis). Ovdje neću govoriti o povijesti ove prekrasne pobožnosti, nego želim dati svoje osobno razmatranje dok molim Put križa.
Put križa za mene osobno je nešto više od memorije tj. sjećanja na Isusovu muku i smrt. Razmatrajući kroz ovu pobožnost nikada se ne zadržavam na „sjećanju“, nego moleći i razmatrajući 14 postaja učeći se od Isusa promatram svoj vlastiti život kao jedno hodočašće s Isusom. Bog ulazi u ljudsku povijest kako bi nas grešne ljude spasio iz ralja grijeha, postaje čovjekom kako bi svakoga od nas naučio biti čovjekom, ali iznad svega želi nas naučiti ljubiti.
Put križa je put ljubavi. Put kroz život s Isusom je put ljubavi. Prije 7 godina za vrijeme novicijata na Humcu, imao sam milost zajedno sa svojim meštrom i svojom braćom graditi postaje križnoga puta u šumi iznad zgrade novicijata. To iskustvo gradnje križnoga puta je na neki način predstavljalo hodočašće za mene, u duhovnom i tjelesnom smislu. Za vrijeme gradnje sam doživio puno uspona i padova, umor, zasićenost, ali tu sam se učio iznad svega ljubiti. Trudio sam se razmatrati svaku postaju koju smo zajedno gradili, kako bi naučio ljubiti brata do sebe, kako ljubiti i sebe, a iznad svega kako ljubiti Boga. U svakom svom padu sjetio bih se izmorenoga Spasitelja koji je padao tri puta pod težinom križa, ali me je moj izmoreni Spasitelj učio da nakon svakoga pada treba ponovno ustati. U teškim trenutcima sam se molio Blaženoj Djevici Mariji koja je na putu križa svoga Sina zajedno bila supatnica u Njegovim mukama. U teškim trenutcima sam tražio pogled Marijin koji bi me podigao. Moj Bog je trebao ljudsku pomoć na svome putu prema Kalvariji, a dobio ju je u osobi Šimuna Cirenca. Tako sam i ja dobivao na svome putu svoje Šimune Cirence, koji su mi bili dar od Boga. Tu sam se učio umirati samome sebi kako bih shvatio da ovaj put, ne mogu prijeći sam. Bilo je potrebno umirati sebi svaki dan kako bi uskrsnuo novi čovjek.
Za mene put križa ima dublji smisao i značenje. Na njemu sam tokom cijele godine, a ne samo u vremenu korizme. Ako želimo upoznati same sebe, ako želimo shvatiti otajstvo Uskrsa, potrebno je proći put križa sa svojim Spasiteljem.
fra Željko Tomić, đakon / Crkva na kamenu
Nema komentara:
Objavi komentar