Goranačka dijaspora

Badnji je dan, šarenilo slatkiša i nakita na svakom ćošku, nefali ništa doli ukućana, svak svoj život živi i snalazi se. Božičat će se po običaju iako je sve puno drugačije od vremena djetinjstva moje generacije

Uspomene pamte i vraćaju me u rane šezdesete kad je svaka kuća u Gorancima bila puna čeljadi, torovi i pojate puni stoke, badnjaci se unosili i ložili, molilo se i pjevalo, posjećivalo i družilo. Miris kolača šapa širio se iz kredenice, čekalo se da prođe post pa da stopanjica iznese na stol da se djeca zaslade. 

Na siniji sicavica i kiseli kupus, u mlakoj vodi suho meso čeka da se posloži u lonac, vrijeme je da počne krčkat nezaboravna goranačka kalja na fijakeru i još ponekom ognjištu. Na gredi u ganjku vise pokoji pršutak i podobar komad ovčije plaje, u kukcu pletarica vina, sve kako je po redu i običaju za božićne dane. Malo koja jesenska večer, u tim vremenima bi prošla bez sijela i prela, pjesme i veselja. 

Rado se sijaćamo mi mlađi, zavukli bi se po ćoškovima i slušali šta stariji beside,  jedna gaznjača i svi zadovoljni. 

Jedne večeri puna izba sildžija u Anice Ćitirove gdje se počesto sastajalo, banu Stipe Jozić, nije ni sjeo a Anka Juriljeva će ti " Ajde Stipe kazuj, šta ima novo tamo kuda si ti hodao", a on će:

"Eto čuo sam, ode oni plavi momak Đenko Đogić iz Grabove drag i neki Ilija Zovko iz Crnča u Njemačku na rad, čuo sam isto i Vinko Bikanović i Ilija Šudur. Kažu da se tamo mogu tri rudarske plaće zaradit, da je puno Imoćana i Duvnjaka već otišlo i da hoće pomoć našima." 

Nije prošlo puno vremena, proćuka se po selu kako Žarko Tomić i Šimun Katarić iz Podčabulje te brzo iza njih Toma i Ivan Raič-Jagić pa Žarko Dugolaski, Pero Tajerov odoše put bijela svijeta. Sjećam se da je prije odlaska u Australiju par noćiju u Meštrovi proveo neki Grgo Japanov iz Vrdi. Puno godina kasnije upoznao sam mu kći Sofiju, ljudi se snašli dobro u delekoj tuđini. 

Godinu za godinom, na stotine goranačkih momaka i pokoja cura zaputiše se uglavnom u Njemačku ostavljajući rodni dom tragajući za boljim životom Dragom Bogu hvala, većina ih uspiše u tome. Jeli sve bilo ovako neću se klet, ali je blizu istini. 

Nije Njemačka tada nudila "svilu i kadifu", stanovalo se u radničkim barakama, radili teški poslovi uglavnom na bauštelama, stroge Polije su sve kontrolisale, nije se znao jezik, ni zanačija nije puno bilo, radilo se šta se ponudilo. Sve su to goranački momci izdržali, učili i naučili, radili i zaradili, auta pokupovali, obitelji stvorili, djecu rađali i iškolali, rodbinu pomagali. 

Sjećamo se dolazaka uglavnom prd Božić, uglađeni u odjelima i perlonkama, kravatama i šeširićima. Umjesto drvenih kufera, kožni i putne torbe, stizali su pokloni i alati, jakije i paketi žileta, bonbona i radiona, osjećao se jedan materijalni i kulturni napredak. 

Zadnja svadba na konjima koliko se sjećam bi Ike Šoljušića kad isprosi curu Lekušića, potom sve preuzeše auta, puno toga nestade a puno toga novog nastade. 

Počeše te naše zvati Dijaspora, iskreno oni su za mene uvjek bili naša braća samo braća, rođaci i prijatelji. Nezaboravni za nas školarce u Gorancima bili su njihovi dolasci, častili bi nas u Fonze i Žarka, kasnije u Crnačkića, to se pamti zauvijek. 

Nikada se nemogu zaboraviti neki poput kletog Pave Ćorića, bećara i veseljaka, uzanj niko nije ostao gladan i žedan, valjda ga je Bog radi te dobrote rano uzeo k sebi. A takvih je bilo još u selu. 

U tegobno vrijeme, kada je zov Domovine vapio za pomoć i kada su Branitelji ustali braniti svoj dom i obitelj, naši su znali šta im je činiti, svesrdna i nesebična pomoć te, kako je već zovu Dijaspore je bila prevažna. 

Preozbiljna je to tema i čudim se kako oni čiji je to posao o tome malo pišu, nije to baš pravedan odnos prema mnogima koji su u tome sudjelovali. Naravno da se to nemože porediti sa golemim doprinosom Branitelja i njihovom žrtvom, ali ono ima svoju cijenu i treba je poštovati.

Godine se broje, mnogi ostadoše u tuđini, neki se vratiše u sanducima, neki ostadoše i na njemačkim grobljima, na sreću puno ih se vrati u svoje mostarske domove. Na radost Goranaca jedan broj ih obnovi rodni dom na selu ili novi izgradi, obnoviše se prijateljstva i druženja Nikad neće biti kako je bilo, nebi ni valjalo, ali duh i običaji prošlih vremena ostaje nam trajna vrijednost i obveza da je čuvamo i obogaćujemo posebno u ovim božićnim danima. 

Naša Dijaspora je to znala i očuvala i po svijetu uz sav svoj trud i muku ostaše čista obraza, odani vjeri i domoljubju. Karakter goranačkog čovjeka ima duboki korijen, ma gdje god bio i kako mu bilo, neda se isčupati stvarajući nove mladice. 

Sa radošću mi bi ploviti po ovim prelijepim uspomenama i prisjećanima koja me podsjetiše na mnoge drage ljude od kojih mnogih više nema među nama. 

Svakako zaslužuju vječni mir a svim živima na dobro došao Božić i sveto porođenje Isusovo.

autor Vinko Marić