Franjo se želio susresti sa svojim Gospodinom. Čim prije. No, imao je neodgodivih posala. Ti su poslovi od životne važnosti i za brata Franju, a posebno za njegovu braću. Franjo je toga bio i te kako svjestan. Godina 1223. se polako, ali sigurno, primicala svome kraju. Franjo je uzeo sa sobom Božju ovčicu, brata Leona iz Asiza i brata Bonicija iz Bologne.
- Nemojte me ni za trenutak napuštati. Zovite mi moga grofa Ivana Velitu iz Greccia …- Pođimo k njemu, ta Greccio i nije toliko daleko.- Ne, još ne. Prije ćemo na Fonte Colobo. Na naš mili Golubinji Izvor. Ovčico Božja, brate moj Leone, ponesi Pravilo da ga završimo.
Leon je preplašenim očima gledao svoga brata Franju, svoga poglavara. Bio je tako preplašen, mucao je:
- Oče, ne znam gdje je Pravilo. Ili sam gatako dobro sakrio, da ga ni sam ne mogu naći, ili su mi ga ukrali. Uglavnom, nemam ga.
Franjo je gledao u brata Leona iznenađen rečenim, da je to Leona još više ražalostilo. Gledao je Leona, gledao Bonicija, pa odlučno izustio:
- Brate Leone, kliči, ne tuguj. Duh će nas već nadahnuti, da ćemo po sjećanju i uz Božju pomoć, napisati isto.- Oprosti mi, oče, oprosti.
Brzo su bili u samostanu Fonte Colombo. Franjo je pošao svojoj omiljenoj ćeliji. Malenoj, na rubu provalije, s velim pogledom na sve bijele strane.
- Ostajemo na Fonte Colombo koliko i Mojsije na Sinaju, i oj Spasitelj Isus u pustinji. Ne idemo, dok Spasitelj moj, Isus Krist, ne uzme moju ruku i ne ispiše naše Pravilo.
Postili su samo i molili se Bogu. Nitko ih nije uznemirivao, jer je Franjo izdao takvu zapovijed. No oni koji su možda i ukrali Pravilo i sakrili ga, ili uništili, molili su brata Iliju da opomene brata Franju, da ne piše stroge propise.
- Ja se to ne usuđujem. Jednom sam to učinio, i više ne mogu. Jednostavno me strah. Ako želite, skupite se vi ministri, te mu hodite na Fonte Colombo i recite.
I jednog sunčanog jutra brat je Franjo, sa svojim pratiteljima Leonom i Bonicijem, vidio veliku grupu braće, kako iz daleka, ne usuđujući se približiti, nešto viču.
Sveti Franjo uobičajenim znakom dozove brata Leona te mu naredi da istraži tko su ta braća što viču i radi čega su došli. Odgovori mu brat Leon:
- Oče, došli su ministri s bratom Ilijom u želji da s tobom razgovaraju o nečemu što se ne može odgoditi.
Reče mu sveti Franjo:
- Neka kažu što žele i ja ću ih poslušati, ali k meni neće ući.
Stali su na suprotnu stranu ispod njegove ćelije, na mjesto odakle se njihov glas jasno mogao čuti. Predstavljajući sve, brat mu Ilija reče:
- Brate Franjo, ova ti braća žele reći da je njihovoj slabosti potrebnije popuštanje i pošteda onoga što su već obećala, nego obvezivanje na savršenije stvari, koje nadilaze njihove snage, kakvu god zaslugu one nosile. Ne piši im stroga Pravila.
Brat je Franjo tužno uzdahnuo, a nebesa su progovorila. Nastala je grmljavina i sijevale su munje iz vedra neba, a brat Ilija i provincijali padoše po zemlji. Oko njih su udarale munje i iz grmljavine se moglo razumjeti:
- Ovo ne piše sluga moj Franjo, ovo pišem ja svojom rukom. Sve prihvatite i opslužujte bez tumačenja (sine glossa! sine glossa! – udarale sumunje) i doslovno (ad lliteras! ad literas!grmjelo je s nebesa).
Kad je oluja utihnula, braća su se na čelu s Ilijom skočila i prestrašeni gledali brata Franjo. A, on ih je upitao:
- Jesteli razumjeli. Treba li ponavljati.
Pobjegli su s Fonte Colomba glavom bezobzira. Uskoro je brat Franjo odnio Pravilo sv. ocu papi Honoriju III. i on ga je potvrdio 29. studenoga 1223. Nakon toga je brat Franjo predao upravu Reda svojoj braći. On više nije želio biti na čelu.
Uputio se Franjo Grecciu. Svome dragom prijatelju Ivanu. Tražio je da mu u svojoj šumi, na gorskom grebenu, pripravi jasle kakve su bile u Betlehemu. Našli sunapuštenu štalu, napola srušenu. U njoj jasle. Došli su na Franjih zov brat vol i brat magarac, sestre ovce sa svojim umilnim janjcima, okupili se okolni pastiri i seljaci, žene, ljudi, djeca. I pred ponoći eto brata Franje sa svojom braćom. Prati ga stari vuk, prijatelj iz Gubbia. Ljudi su klicali od veselja u svojim dušama.
I dok je brat Franjo u đakonskom ornatu pjevao božićno Evanđelje o Isusovom rođenju, jedna je žena tiho uzviknula:
- Eno brata Ante iz Padove. Brat Ante se popeo na jedan panj otpiljene jele i započeo svečanim glasom božićnu propovijed. Svi su ga ushićeni bez daha slušali, a netko je vidio u jaslama Dijete kako mirno spi nevinim snom. Kad je brat Ante završio propovijed s nebesa se spuštala anđeoska pjesma i zvuci lutnji, harfi i fanfara. Sestre ovce su prišle jaslama i samo veselo blejale, pozdravljajući Novorođeno Dijete. Brat vol i brat magarac su svojim ogromnim plućima htjeli koliko toliko zagrijati tu mrzlu svetu noć, da malom Isusu bude toplije. To im je brat Franjo strogo zapovjedio.
Vraćaju se ljudi kućama, a jedan mladi otac, noseći u naručju svoga sina, veli tiho na uho svojoj ženi:
- Svake ćemo godine od sada za Božić praviti jaslice. Da nam se sin nauči kako se naš Spasitelj rodio. Franjo nam je to zato ovo sve večeras pripravio.
A bio je Božić godine Gospodnje 1223. u Grecciu. Točno prije osam stoljeća – osam stotina godina.
Fra Ante Marić
Nema komentara:
Objavi komentar