Pjevana tužbalica se ubraja u najstarije sastavne dijelove indogermanskog obreda ukopa i živo se očuvala sve do današnjih dana, osobito u Srba. Katkad tužbalice pjevaju i muškarci, i to samo za muškarcima, no za taj su običaj pretežno ipak zadužene žene. Terminologija je neobično bogata, a nalazimo sljedeće nazive: naricati, tužiti, zapijevati, nabrajati (naime, pokojnikove dobre strane), plakati, redenje (Štip), bugariti, ja-ukati, kukati, lelekati, vikati (dolina Lužnice), vijenje (stara Srbija), hrv. spričavanje.
Žena koja nariče, sukladno tomu, naziva se naricaljka, narikača, narikuša, tužaljka, zapevka, pokajnica, jaukalja, bugarilja (Dalmacija), žalostnica (Ogulin), plakavica (u starom Dubrovniku). Najglasnije i najpotresnije nariču nad pokojnikom neposredno nakon smrti,nakon polaganja na odar, po dolasku posjeta, pri iznošenju pokojnika iz kuće, pri spuštanju u raku i posjetu grobu. U Crnoj Gori se nariče i nakon opremanja, nad odjećom ili oružjem pokojnika. Na isti način nariče se tamo i nad članom obitelji preminulim u tuđini, piše narodni.net.
Sadržaj se pak pjevanih tužbalica improvizira uz poštivanje određenih shema i upotrebu uobičajenih epiteta. Sadrže hvaljenje pokojnika, epizode iz njegova života, prijekore zbog nenadanog napuštanja, opisivanje tugovanja obitelji i rodbine, pozdrave preminulima i dr. Pri prvom posjetu grobu običava se pokojnika upitati je li se navikao na novi dom, tako hladan i taman. Općenito su tužbalice u svim srpskohrvat-skim krajevima i u drugih naroda poprilično slične, “jer psihološka podloga, bol za pokojnikom, posvuda je ista”. U metrici stiha prevladavaju deseterac (Boka, Hercegovina, Mačva, Otok) i osmerac (Crna Gora), a susreću se i miješane mjere.
S pjevanjem tužbalice najčešće je povezano karakteristično držanje tijela: u Crnoj Gori, primjerice, žene koje žaluju stanu poslije sprovoda blizu groba u krug, jedna žena započinje tužbalicu s rukama prekriženim na prsima, pri čemu polako korača amo tamo; svaku strofu ponavlja druga žena kako bi prva imala vremena za improvizaciju. Drugdje pak Crnogorka stavlja lijevu ruku na desnu stranu grudi tako da lakat desne ruke počiva u lijevoj šaci, a desnu šaku stavlja ispod desnog uha. Poslije svakog koraka naginje se naprijed i ponovno se uspravlja.
U okolici Uzica pjevati započinje najbliža rođakinja, i to raspuštene kose; ruke pritom oslanja o pojas, a glavu bočno naginje na rame i nekoliko puta obilazi oko stola. Neobično žalobno ruho nose žene u srodstvu, zvane narikuše, u Poljicima. Slične kapuljače, kukuljice, nosile su i žene u starom Dubrovniku. U Crnoj Gori žene običavaju tiho i u samoći još godinama naricati nad nezaboravljenim pokojnikom, što se naziva tuženje za razgovor. Još iz 15. stoljeća poznat običaj iz Dubrovnika da se na sprovod pozivaju plaćene žene naricaljke, danas je nestao.
Tužbalice se ne smiju pjevati noću, očigledno stoga da se ne bi privuklo demone, a tužbalica i žalovanje potpuno izostaju ako je umrlo prvo-rođeno dijete. Iz narodne poezije i iz nedavne prošlosti295 poznato nam je da roditelji pokušavaju odvratiti demone smijehom i hinjenim dobrim raspoloženjem. U Poljicima susjedi pri smrti malog djeteta dolaze u kuću žalosti na radovanje, jer obitelj sada ima anđela kao svoga zagovornika na nebu.
Osobito je izražena ta magična sreća u području Homolja. Dok pokojnik leži na odru, u posjet mu dolaze rođaci i susjedi, čak i ako su s njime godinama bili u zavadi: na pokajanje; na žalost; mrtveca škro-pit (Prigorje). Svaki pokojniku ljubi ruku i lice te moli: Bog da te prosti! Pravoslavci često donose sa sobom jela, pića i svijeće – svijeće pale pokraj pokojnika – dok ga katolici običavaju poškropiti blagoslovljenom vodom i izmoliti tri Očenaša. Pokojnik nikad ne smije ostati sam, mora ga čuvati najmanje jedna osoba kako preko njega ne bi skočile životinje – jer će se inače preobraziti u vampira – i kako se ne bi ugasila svijeća.
Nema komentara:
Objavi komentar