Mada već neko vrijeme znamo da nekoliko sisavaca "sjaji" pod ultraljubičastim (UV) svjetlom, uključujući i čudnovatog kljunaša, znanstvenici su tek sada shvatili koliko je ta pojava raširena
Prema najnovijem istraživanju, ovaj je fenomen, poznat kao fluorescencija, izuzetno čest te je gotovo svaki sisavac kojeg su stručnjaci proučavali manifestirao neki oblik fluorescencije, piše index.hr.
Znanstvenici su detaljno ispitali taj “sjaj” kako bi utvrdili radi li se doista o fluorescenciji, a ne o nekom drugom fenomenu. Zatim su testirali je li fluorescencija zabilježena u muzejskim primjercima prirodna ili ju uzrokuju neke kemikalije. Također su istražili poveznice između vrste i stupnja fluorescencije te načina života kako bi vidjeli kakvu korist može ponuditi ova “sposobnost”.
Noćna svjetla
Posjetiteljima noćnih klubova je već od ranije poznato da bijela odjeća ili džin-tonik svijetle plavom bojom pod UV svjetlom. Ovo je dobar primjer fluorescencije — kada energiju iz UV svjetla, elektromagnetskog zračenja koje ljudi ne vide, apsorbiraju određene kemikalije.
Te kemikalije zatim emitiraju vidljivu svjetlost, odnosno elektromagnetsko zračenje niže energije. U slučaju džin-tonika, to se događa zbog molekule kinina u toniku. U slučaju životinja, do toga dolazi zbog proteina ili pigmenata u njihovim ljuskama, koži ili krznu, piše Live Science.
Fluorescencija je prilično česta među životinjama; nalazimo je kod ptica, gmazova, vodozemaca, riba, koralja, mekušaca i slično. Znamo da ljudske kosti, zubi i nokti sjaje pod UV svjetlom. Neki glodavci sjaje ružičastim sjajem, a čudnovati kljunaš plavkasto-zelenim.
Radi se o biološkom fenomenu
Kako bi saznali koliko je ova pojava raširena kod sisavaca, znanstvenici su prikupili očuvane i smrznute primjerke iz muzeja i parkova divljih životinja. Pronašli su jasne dokaze fluorescencije u bijelom krznu, bodljama, pa čak i koži i noktima koala, tasmanskih vragova, kratkokljunih ježaca, južnog vombata, mačke i drugih sisavaca.
Osobinu fluorescencije su imali i svježe dobiveni i kemijski tretirani muzejski primjerci, što znači da ovaj sjaj nisu uzrokovale kemikalije za konzerviranje poput boraksa ili arsena i da se zapravo radi o biološkom fenomenu.
Zatim su gledali je li fluorescencija češća kod noćnih vrsta. I da, noćni sisavci su doista bili više fluorescentni, dok su vodene vrste bile manje fluorescentne od onih koje žive na drveću ili kopnu. Znanstvenici su stoga zaključili da je fluorescencija vrlo česta kod sisavaca. Jedino što sada treba otkriti zašto, odnosno koja je evolucijska korist od takvoga “sjaja”.
Istraživanje naziva All-a-glow: spectral characteristics confirm widespread fluorescence for mammals objavljeno je u časopisu Royal Society Open Science.
Nema komentara:
Objavi komentar