U Sovićima je skoro svaki čovjek imao neki nadimak

U Sovićima je skoro svaki čovjek imao neki nadimak. Tako su i Juru Krešića svi zvali Dulut, a svi ostali u obitelji nazivani su Dulutovi. Jure se ja ne sjećam jer je umro dok sam ja još bio dijete. Kad je umro, a čini mi se da je to bilo 1948. tada me je mater povela na njegov sprovod i to je bio prvi sprovod na kojem sam bio koliko se sjećam. Dulutova kuća je najbliža sovićkom groblju Radešnice. O Dulutu se pripovijedala u selu i jedna smiješna zgoda. Pričalo se da je jedne godine Dulut uhranio dobro krme tako da je za Veliku Gospu moglo imati blizu sto kilograma i on je bio ponosan na svoje krme. Na Veliku Gospu na misu i dernek u Gorance išlo je i staro i mlado. 

Te godine Dulut je odlučio ostati kod kuće. Sjedio je na zidu i gledao kako narod prolazi k misi, a prolaznici bi ga po običaju pozdravljali i u prolazu s njime progovorili koju riječ. Drago Lukasov je iz nekog razloga zakasnio i žurio je u Gorance. Drago se tada još nije bio oženio. Kad je naišao pozdravi Duluta: „Faljen Isus“, a Dulut mu odgovori: „Vazda budi faljen“, ali gledajući krme zaustavi Dragu i upita ga: „Što misliš koliko bi u njem moglo biti kila“? Drago u žurbi i pomalo nezadovoljan što ga zaustavlja pa da mu malo i podvali, zaustavi se pogleda kratko pa će: „ Pedeset nema, a koliko fali ne bih mogao reći“ i svojim dugim korakom preko Radešnica produži za Gorance. 

U Gorancima se posebno na Veliku Gospu ostajalo sve do večeri. Dolazilo je mnogo svijeta sa svih strana. Nosila se „užina“ i poslije mise bi se rodbina okupila i u grupama posjedala po okolnim ledinama oko crkve gdje se družilo jelo i pilo. Bacalo se kamena s ramena i igralo je kolo. Svi nisu mogli ostati na derneku. Neki su morali odmah nakon mise žuriti kući da puste ovce i koze i otjeraju u brdo na pašu. Priča kaže kad je netko (nije rečeno tko) žureći došao do Dulutove kuće da je ugledao Duluta sav zamazan s krmetom u toru. Upitao je: „Jure što radiš“? On je odgovorio: „Ono „smeće“ Lukasovo kaže da u krmetu nema ni pedeset kila, a ja ga ne mogu podići“. 

Ne treba vjerovati da se baš dogodilo kako priča pripovijeda. Sovićani su se voljeli šaliti jedni na račun drugi. Kad se nešto dogodi onda se još štošta pridoda da ispadne smješnije. Tako je vjerujem i u ovoj priči. Dulut je koliko ja znam imao dva sina i dvije kćeri. Oba sina su mu poginula u ratu. Ja ih nisam poznavao i ne znam kako im je bilo ime, samo se iz pričanja sjećam njihovi nadimaka. Jednog su zvali „Glavar“, a drugog „Muce“. Jedan je poginuo kao mladić, a drugi je bio oženjen Marom Ljubić iz Kulašina, ali ni on nije imao djece. Kćer Mara se udala za Juru Marića „Jurušića“ u Sovićima i rodila: Ivana (Ikana – Lolu), Danicu (Rošu), Dragu, Slavka i Tomu. Iva se nije udavala nego je sa bratovom udovicom Marom živjela u očevoj kući. Njih dvije sam i najbolje poznavao, jer sam kraj njihove kuće pet godina prolazio u školu. Imale su obično jednu kravicu i desetak ovaca. 

Iva bi obično čuvala ovce, a Mara se više brinula za kuću. Često sam ih susretao ili prolazeći kraj njihove kuće ili idući nedjeljom k misi u Gorance. Mara je znala u crkvi s još nekim ženama započinjati pjesme: „Zdravo Tilo Isusovo“ i „U se vrime godišta“. To su jedine pjesme koje su se u vrijeme moga djetinjstva pjevale za vrijeme mise u crkvi u Gorancima i svi su ih znali napamet i svi pjevali. Njih dvije su dugo živjele zajedno. Meni su Mara i Iva ostale u sjećanju kao tihe, skromne i dobre žene. Od njih se nije čula ružna riječ. 

Kao dijete nisam se pitao od čega te žene žive. Vjerojatno su im ponešto kod težih poslova ili na drugi način  pomagali susjedi i rodbina. Nisu bile zapuštene da bi izazivale sažaljenje. Radi sjećanja na njih u prvom redu sam i napisao ovih nekoliko redaka. Ovoga ljeta (2009.) probijajući se kroz šikaru prošao sam pokraj Dulutove kuće. Iva i Mara su davno umrle. Ne znam čije je sada kuća vlasništvo, ali je sva zarasla u šikaru. Nije srušena, čak se vidi da je netko malo i popravljao. 

don Marinko Ivanković / sovici.info