Otac napisao potresno pismo sinovima: Zastanite, zagrlite me, čekam vas...

Pismo jednog oca čita se s ogromnom knedlom u grlu i suzama na obrazima. 

Koen Van Weel/Afp/Profimedia

Naime, Ljubomir, kako mu je ime, u više nego emotivnom pismu upućenom svojim sinovima postavio jedno jednostavno pitanje – gdje su? 

Gdje su danas, kada je on star i udovac, željan razgovora sa svojim sinovima, koji zbog neminovnosti života u moderno doba, sudeći po njegovoj priči, imaju vremena za sve, osim za njega. 

Ljubomirovo pismo objavljeno na portalu “Politike”, prenosimo u cijelosti: 

Gdje ste? Dokle ste stigli? Čekam. Dolazili ste i do sada iz daleka i ja sam vam zahvalan. Čekam da zastanete, opet. Na kratko. Uvijek žurite. Trebate se odmoriti. I da se vidimo. 

Da se zagrlimo. Vi osjećate, vi znate da je očevo sunce na zalasku. Da se njegova svjetlost gasi. Da se tama bliži. Jer ja, zbog duboke starosti, očekujem da odem u vječni san. Vrijeme mi je. 

Zato vam se obraćam, sinovi moji. Nastali iz mene i majke, iz naše krvi, duha i duše. Ne zaboravite to nikad. Dok živite. 

Sinovi. Vi ovuda, gdje sada boravim, prolazite. Nemojte proći a da me ne obiđete. Znam, vi žurite svojoj obitelji u zagrljaj. Neka je sretno. Tako treba. 

Ali, sinovi, vi satima vozite i jurite. Ne stajete. Kraj svog oca prolazite. Zastanite. Da me za trenutak vidite i zagrlite. Da mi osmijeh podarite, staračku dušu ozarite. I da se odmorite. Sinovi, stanite i ovog puta. Poželio sam vas. A ja samujem. 

Voljena vaša majka, dična moja supruga, rano ode. Ode da se nikad ne vrati. Ode na vječni počinak. Ostadosmo da tugujemo. Stalno su mi na umu vaše riječi upućene meni, da ne vrijedi plakati, ni suze liti, jer mi ne možemo našu majku, moju suprugu, iz trajnog sna vratiti. 

Sinovi, zastanite radi viđenja, pozdrava, zagrljaja. 

Zastanite. Čeka vas neutješni otac Ljubomir.