Vjera je neizostavan segment u životu brojnih sportaša. Često u prijenosima možemo vidjeti povezanost sportaša s Bogom
Neki to iskazuju kratkom molitvom ili znakom križa, neki pak ispod dresa nose majice s vjerskim simbolima kao zaštitu. U Bogu brojni traže i svoju snagu u teškim trenutcima karijere, kada primjerice dođu neke teške ozljede, a neki jednostavno žive vjeru i Bog im je puno više od onoga čime se bave, piše hercegovina.info.
I brojni sportaši iz Hercegovine i hercegovačkih klubova doslovno žive svoju vjeru na terenu i van njega. Tako je nedavno u Širokom Brijegu održan i moitveni susret na kojem su nazočili nogometaši Širokog Brijega, Zrinjskog i Posušja. Neki od njih su nam rekli kako je vjera, molitva i krunica način njihovog življenja. Razgovarali smo s njima, a gdje ćete boljeg mjesta od Međugorja. Tamo se trenutno na pripremama nalaze HŠK Posušje i HŠK Zrinjski.
Trener Posušja Goran Granić već 20 godina živi uronjen u vjeru i Boga. Na YouTubeu se mogu pronaći i njegova osobna svjedočanstva.
"Odgojen sam u jednoj tradicionalnoj vjeri. Roditelji su išli nedjeljom na misu i Bog je u našoj obitelji bilo prisutan. Ne mogu reći da sam bio nevjernik, štoviše. Ja sam za sebe mislio da sam ja vrhunski vjernik. No, tek sada nakon jednog iskustva dublje vjere zapravo vidim da sam bio "nevjernik", ne u smislu da nisam vjerovao da Bog postoji, da nisam vjerovao u njegove zapovijedi i svetu misu, nego ja nisam vjerovao Bogu. Nisam se naslonio na Boga, molio sam mu se, a samostalno se borio. Bože ti pomozi, ali ja ću se pobrinuti, pouzdat ću se u neke ljude, jer ne očekujem da ćeš ti. Takav sam bio. Nisam uvidio da je to nepovjerenje u Boga, a povjerenje u sebe i u ljude. S jedne strane sam imao takav odnos, a s druge jedan trgovački. Mislio sam da će me Bog "pogurat" ako izmolim deset krunica, odem na tri mise, postim. Molitva je bila moja valuta u odnosu s Bogom", priča trener Posušja Goran Granić za hercegovina.info.
Uspjeh je bio njegov idol kojem se klanjao, no jedno razočarenje sve je promijenilo.
"Ono što se meni dogodilo je jedno razočaranje u Varteksu nakon odlične sezone i nakon što sam bio radostan i sretan zbog svega. Mislio sam da je Bog taj koji je uzrok svega te radosti. Kada mi se dogodio neuspjeh onda sam krenuo u optuživanje i izgubio sam radost. Taj trenutak mi je bio za spoznaju, shvatio sam da je Bog još tu, da se ništa nije promijenilo, ne da Bog nije bio moj razlog radosti, zadovoljstva i mira, nego uspjeh. Uzet mi je samo uspjeh, a ja sam se totalno promijenio. Shvatio sam tada da je uspjeh bio moj idol i lažni Bog kojem sam služio. Tada sam se pokajao i rekao "Bože želim da ti budeš moj Bog". Ranije sam razmišljao po principu: "Ja imam plan, ne mogu ga ostvariti sam, Bog će mi pomoći da ga ostvarim". Nakon toga postavke su bile drugačije, "Bog ima plan, ja mu se samo trebam predati. Znači, odricanje od svog plana da bi se ispunio Božji plan. "Evo me Bože, tvoj sam sluga i čini sa mnom što je tebi milo". Od tada su krenule sve druge promjene iako predati svoj život u Božje ruke nije tek tako lako, jer naš je život raskomadan u tisuće komadića i svaki moramo donijeti Bogu i predavati. Tu je najteže umiranje sebi, a mi tako volimo kontrolirati sve što se događa u našem životu. Tako nam je teško pustiti kontrolu u Božje ruke, a pogotovo u nogometu. Tu ima jako puno stvari koje, ako su u tvojim rukama, raspast će se".
Pojedini su Graniću tijekom igračke karijere spočitavali da nije radio prekršaje jer mu to "ne dozvoljava Biblija".
"To je izjava koja je malo izvučena iz konteksta. Prije nego sam došao u Hajduk imao sam isti način igre bez prekršaja. Razlog za to je bio zato što sam igrao dugo vremena na mjestu libera, odnosno posljednjeg čovjeka obrane i to u vrijeme kada je najmanji mogući prekršaj libera bio crveni karton. Nisam si smio dozvoliti da radim prekršaje, nego sam morao čisto rješavati situaciju. Druga stvar, nisam bio fizički jak i moj stil igre bio je više u smislu čitanja igre i predviđanja, pa sam tako sve rješavao bez prekršaja. Nisam mogao ući u neki jači duel sa svojih 73 kilograma s nekim snažnim napadačem. Također, u Varteksu sam u jednoj sezoni odigrao sve minute i sve utakmice bez žutog kartona. Tako je primjerice igrao Nesta i nitko ga nije optuživao. No, s obzirom na to da sam ja u svojim svjedočanstvima naglašavao Boga, što nekima nije odgovaralo, morali su mi naći nešto da bi me diskreditirali kada već nisu mogli na osnovu igre".
U njegovoj momčadi zajednički se moli krunica, ide na misu, čita Biblija. No, Granić ističe kako veliku važnost pridaje onima koji nisu vjernici ili su druge vjere, a u momčadi su.
"Na njih pazim više nego ove koji su naše vjere. Zašto? Zato da se oni ne bi sablaznili. Moja je želja da se Bog proslavi kroz naše služenje i kroz moj trenerski rad. Bog je naravno već slavan, ali on želi da mi sudjelujemo u njegovoj slavi. Kako? Uživamo u njegovoj dobroti, ljubavi, miru i svim sposobnostima koje dobivamo od njega. Puno ljudi živi izvan te dobrote i nisu spoznali Božju ljubav. Oni gledaju okolo, ali nemaju svjedoka. Ono što bi trebalo, je da ljudi gledajući nas, naše ponašanje i funkcioniranje požele Boga. Naše poslanje je da preko nas oni koji ne poznaju Boga to učine. Nogomet je baš takva sredina gdje nema alternative za Boga. Ako se ne osloniš na Boga "ubit će te" pritisak okoline, vlastita očekivanja, neizvjesnost, promjenjivost gdje danas jesi sutra nisi, konkurencija, situacija u kojoj ti ovisi je li ti igrač pogodio prečku ili nije. Taj žrvanj "odnosi" i trenere i igrače. Kada s druge strane vidite nekoga tko se ne trese zbog toga, tko unatoč tim teškim okolnostima može biti u miru i dati sve od sebe, onda se zapitaš kako je moguće. To je prilika da objasniš ljudima da se to ne može bez Božje pomoći".
S igračima na sastancima dijeli svoje duhovno iskustvo koje ima već preko 20 godina.
"Krunica i čitanje Biblije je moje iskustvo još iz igračkih dana prije utakmica. Tako sam ulazio u mir i na utakmici ga samo čuvao. Što se tiče zajedničke krunice s igračima, oni su već molili zajednički, nisam ja to uveo. U svakom klubu ima po nekoliko igrača koji zajednički mole. Mi to radimo malo na drugačiji način. Koristimo vrijeme da molimo svaku večer. Inače u karanteni prije utakmice se sastanemo i izmolimo krunicu. Preko tjedna nemamo nešto organizirano, nego se čujemo, odlučimo otići zajednički na misu. Pročitamo malo Bibliju, pa malo ispričamo svoje duhovno iskustvo i svjedočanstva. Tu moji igrači vide da je reagiram drugačije na sve negativne okolnosti. Igračima kažem, kada vidite da ja mrljam onda imate i vi pravo, kada vidite da sam nervozan, da vas ne respektiram i nemam poštovanja prema vama, onda i vi imate pravo biti takvi. Dok to ne vidite na meni onda nemate pravo biti takvi. Sve što tražim od njih ne tražim sa zapovjedi već s primjerom. Kada svoje iskustvo podijelim s tobom, ja nisam osiromašen, nego si ti bogatiji".
Kako nam je rekao vratar Posušja Luka Kukić, na početku su krunicu molili samo on i trener Granić, a onda su se počeli priključivati i drugi. Molitva nije za pobjede, kaže Granić.
"Ispočetka su igrači promatrali, pa su se počeli priključivati. Nakon toga su i drugi vidjeli kako se to očitovalo na njihove suigrače i uspjeh, pa ih je došlo sve više. S obzirom na to da je tako došli smo na ideju da se zajedno okupimo. Mi ne molimo krunicu da pobijedimo nekoga 3:0, nego da se očituje volja Božja i da rastemo kao nogometaši i bolji ljudi, imamo zajedništvo i budemo slobodniji od ovoga svijeta i oruđe u Božjim rukama. Bog se brine i za sve ostale. Ti susreti imaju smisla. Mi smo molitveni seminar sportaša pokušali napraviti u Hrvatskoj, ali je problem skupiti ljude na jednom mjestu."
Slučajno ili ne, i Granić je Livnjak kao i Zlatko Dalić. Krunica je i kod hrvatskog izbornika glavno oružje.
"Kod mene to funkcionira 20 godina i netko može reći što si ti napravio. No, pogledajte Zlatka Dalića i reprezentaciju kojoj je moto zajedništvo i obitelj. Dalićev uspjeh je planetaran, a na istim temeljima. Zajedništvo, a njega nema bez Boga".
U međugorskom Sport Centru boravi i mostarski Zrinjski. Svoju drugu stranu ispričao nam je i Josip Ćorluka. I on je član jedne karizmatske zajednice u Mostaru. Kaže kako se obratio u 18 godini.
"Rano sam ušao u svijet odraslih, u svijet izlazaka. Živio sam neurednim životom, od diskoteka, djevojaka, alkohola, svega je bilo. Bio sam tradicionalni vjernik, išao sam nedjelom na misu, ali nisam spoznao živog Boga i nisam osjetio njegov ljubav. Kada sam bio baš na dnu, u grijehu, tada sam osjetio milosrdnog Boga upravo ovdje u Međugorju u jednoj ispovijedi. Bog me čekao raširenih ruku u ispovjedaonici i oprostio mi je sve grijehe. Nije gledao na moj grijeh, već me dočekao milosrdno i pokazao mi ljubav koju sam tražio kroz diskoteke, djevojke i alkohol i na krivim mjestima. Bog mi je pokazao gdje je izvor ljubavi i života. Od tada je počela glad za Bogom i njegovom prisutnošću koja traje i danas. To je Božja milost za koju nisam ja zaslužan".
Odbacio je staro društvo, smetale su ga psovke i način života koji je i sam ranije živio.
"Najprije sam krenuo preslušavati preko YouTubea svjedočanstva, propovijedi svećenika i upoznavati svoju vjeru i živog Boga, kakav je on i njegova ljubav koja me dotaknula. Tako se polako počeo mijenjati moj život. Otpali su grijesi i stare navike. To je bila faza čišćenja koja traje i danas. Bilo je to teško razdoblje za mene jer su to bile osjetljive godine. U jednom trenutku sam odbacio svoje društvo koje je izlazilo, pilo i psovalo jer mi je sve počelo smetati. U jednom trenutku sam ostao sam. Imao sam samo jednog prijatelja koji je bio uz mene. Tada sam zavapio Bogu: "Ti me ne želiš u diskotekama i u tom društvu. Daj mi ti nove ljude". Tako je i bilo. U moj život su počeli ulaziti ljudi s kojima sam mogao rasti u vjeri".
Pitamo ga i kako ostati i na terenu u skladu s istinom i vjerom. Nekada su neke odluke ispit savjesti.
"U jednoj fazi sam čak postao i blag. Možda sam i krivo shvaćao da ne smijem napraviti prekršaj. Više je to bilo u mislima, nego na terenu. U juniorima sam bio baš prgav, dobivao crvene. No, vrlo brzo mi je Gospodin pokazao istinu. Duh sveti je duh istine koji te i uvodi u istinu. Svaku krivu sliku o sebi i Bogu ispravlja. Tako je bilo i za to. No, i dalje treba mijenjati te stvari. Ako je njihov korner, njihov je. Nema varanja. I na običnim igricama na treningu se trudim biti pošten ne gledajući što će mi to donijeti. Možda će u nekim situacijama netko bolje proći. Iako, teško je odlučiti. Ja uvijek gledam na suca da ga poštujem i kada pogriješi na moju korist, ali i na protivničku".
Jedan vjerni navijač Širokog Brijega, a koji iz Čitluka redovno posjećuje Pecaru, ispričao nam je kako su Ćorluku gađali bocom, a on se okrenuo prema tribini i napravio znak križa.
"Istina, rijetki su to vidjeli. To je zanimljiva situacija u kojoj me Bog upotrijebio. Nekoliko godina igram u Zrinjskom i nisu mi navijači možda oprostili prelazak u Mostar. Ja se za utakmice pripremam molitvom, a naročito za tu utakmicu da ne reagiram. Sam sebi sam ponavljao, da što mi god dobace da neću reagirati. Tu sam sebe iznenadio. Psovali su mi, pa me polili i pogodili bocom. Ja sam se okrenuo i napravio križ, "blagoslovio" tribinu. Nisam to ja bio, nego Božja milost. Od tog trenutka svi su prestali, nisam više niti jednu psovku čuo iako i sami znate da igram uz liniju stalno. Bog se tu proslavio i pokazao koliko je blagoslov drugih snažan".
Organiziran je i jedan molitveni susret nogometaša Širokog Brijega, Posušja i Zrinjskog.
"To je bilo spontano. Napravili smo jedan susret gdje su voditelji bili iz Udruge Mlado sunce na čelu s fra Darijem Galićem i Ivicom Kraljevićem. Neki igrači su članovi te zajednice. Budući da ima nas iz Zrinjskog koji molimo, ali i iz Posušja i Širokog Brijega, okupilo nas se 30-ak. Pokušat ćemo nešto napraviti i u Međugorju".
Molitva je donijela zajedništvo.
"Neću reći da je to zbog molitve, ali rekordna nam je godina prošla bila u Zrinjskom. Osjetim neko zajedništvo koje prije nije bilo. Je li to do toga neću govoriti, ali mislim da sigurno utječe da se bolje radi i nitko nikome ne govori ružnu riječ. Momci na treningu su čudo i vlada sklad".
"Nas desetak moli svaku večer, molitva srca, krunica, duhovne pjesme i slavimo Boga. Četvorkom smo ovdje išli na Klanjanje, na Podbrdo. Nas nekoliko svako jutro ide na misu. Sve nas to povezuje i povjerimo si svoje probleme. Ne znam ni sam koliko smo molili za našeg Ivana Jukića i njegovu situaciju. Prošli tjedan smo posebno molili za svoje obitelji i da naš Zrinjski bude kao jedna obitelj", dodaje Ćorluka.
Kako ostati čvrsto na zemlji?
"Najveća kušnja je novac, naročito nogometašima gdje je puno novca u igri. Jako smo navezani na svoje karijere jer treniramo otkad znamo za sebe. Molimo dosta i za poniznost. Na pripremama smo molili i krunicu poniznosti. Osluškujemo Duha Svetog na što nas on potiče i tako djelujemo".
Luka Kukić, vratar Posušja, još ranije nam je rekao kako ima najboljeg trenera na svijetu.
"On je cijeloj ekipi otvorio oči kada su u pitanju međuljudski odnosi. Ispočetka smo se malo čudili, ali je ekipa to usvojila i to je dalo rezultate. Promijenio sam dosta klubova i trenera, ali ovo je skroz drugačiji način rada. Nema neke negativnosti. Svaki igrač se trudi i živi za drugoga. Nema ni psovke već se u svim situacijama podržavamo. Trener je to na nas prenio na pravi način".
Kukić je uključen u viber grupu "Sportaši s krunicom".
"Dok sam igrao u Poljskoj, jedan moj suigrač mi je spomenuo da postoji grupa "Sportaši s krunicom" i upoznao me sa svećenikom koji često dolazi u Hercegovinu. Sprijateljio sam se s njim i s puno drugih sportaša iz te grupe. U toj grupi ima velikih imena iz svijeta sporta koji svaki dan mole. To je i nama poticaj da smo život shvatili na neki drugi način kao i vjeru. Sve nas je to promijenilo i preko njega smo postali bolji ljudi".
"Svaki dan je preko zooma krunica tri puta, u 9, 15 i 21 sat. Svatko se uključi kada može. U vrijeme korone znali smo ostati i po nekoliko sati. Budu tu i neki gosti predavači, razmjenjuju se svjedočanstva i rastemo u vjeri", dodaje Kukić.
On ističe kako su u Posušju ispočetka krunicu molili zajednički samo on i trener Granić.
"Istina. Sve više se igrača pridružuje i vidimo svi da daje ploda. Nebitno koje su vjere momci nema razlike. Naša nutrina najviše utječe na to kako će nam se vratiti na terenu. Svi prihvaćaju i vide da je to pravi put. Ne molimo se samo za pobjedu, nego je bitan rast nas kao ljudi u vjeri. Doći će i porazi i pobjede, ali sve predajemo Bogu i on nas vodi. Bitan je naš rast i da budemo bolji ljudi".
I Kukića smo pitali kako se na travnjaku ponašati u skladu s Božjim zakonima.
"Teško je. Znam i svoj karakter, ali Bog oslobađa. Što više rastemo s njim on nam daje više kreposti i snage da mijenjamo te stvari, kako u osobnom životu tako i na terenu. Što se više predajemo Bogu idemo sve više pravim putem. Ništa te više ne može razočarati, naživcirati, izbaciti iz fokusa kada imaš Boga", zaključio je Luka Kukić.
Nema komentara:
Objavi komentar