Danas sam na putu za Soviće ugledao lijepo procvjetali bajam na Pišalima iznad Rosića Kamena. Išao sam da posadim sadnicu orasa za mog novog unuka Andriju. Prije nešto više od tri godine sam posadio prvi oras za unuka Iliju u Lukasovića dvorištu u Sovićima. Bajam me posjeti na priču Dragana u njegovim Hodopisima o Sovićima. On spominje Mačkovića, kafanu na Meiđaku ali i kosturnicu u blizini kuće. Nikole Mačkovića se sjećam kao dobro starog čovjeka u mojoj mladosti. Čuo sam na seoskim sijelima priču da se obogatio pronalaskom ćupa dukata u Donjoj ogradi. Za ćup je zavezao konop a drugi kraj volu za rogove. Natjerao je vola da poskoči. Ćup je iskočio iz zemlje a vol je pao mrtav jer je bila kletva ko izvuče ćup da će umrijeti. O Mačkoviću najbolje je pisao don Marinko Ivanković na web stranici sovici.info.
Nikolu Krešića koji je bio poznatiji po nadimku Mačković sretao sam puno puta. Njegova kuća je bila prva u Sovićima idući iz Mostara. Od vrela na Cimu gdje su obično ljudi i konji tažili žeđ idući iz Mostara do Meiđaka, gdje se nalazila Mačkovića kuća, bilo je otprilike sat vremena normalnog hoda. Da li je kuću sagradio Nikola ili netko od njegovih predaka nije mi poznato. Čini mi se da u 19. stoljeću nije postojala. Mačković je, po onome koliko sam uspio doznati, bio od Krešića s Planinice koji su se puno prije iz Sovića odselili na Planinicu. Krešići su inače uz Marojeviće – Glibiće i najstarije prezime u Sovićima i od njih su nastali Džidići i Jurići. Iz Sovića su se proširili na Planinicu, u Cim, Iliće, Orlac...
Mačković nije imao puno zemlje u Sovićima. Imao je samo par vrtlića iznad kuće i jedan vrtlić u Busu. Glavnina njegova imanja bila je na Planinici i u Cimu. Mačković je u kući na Meiđaku držao gostionicu. U prvoj polovini 20. st. u Sovićima, Gorancima, Bogodolu i Ladini živjelo je puno naroda, pa je put prema Mostaru bio prometan. Putovalo se samo pješice ili s konjima.
Prvi automobil došao je u Gorance negdje iza 1950.
Po pričanju naših starih gostionica je najbolje poslovale pred Drugi svjetski rat. Iako su ljudi bili siromašni ipak se znalo svratiti na Meiđak i popiti čašu vina. Već je dosta ljudi radilo u Rudniku ili kojem drugom poduzeću pa su, kad bi primili plaću nešto plaće potrošilo i u gostionici. Sovićani koji su uglavnom radili na Klačini ili u Rudniku su ponekad znali i dublje poviriti u čašu na Meiđaku. Osim gostionice Mačković je držao konja, krave i obično bi imao bika. Njegovo stado ovaca je bilo najbrojnije u Sovićima. Mislim da je držao oko stotinu ovaca. U Cimu je imao velike vinograde pa je u gostionici prodavao svoje vino. Kad je bilo vrijeme kopanja u vinogradu često su Sovićani išli na nadnicu u Mačkovića...
Zbog svega ovog zaustavio sam se na Meiđaku i načinio sam nešto fotografija ruševne kuće i obližnjeg porušenog spomenika i kosturnice. Na ovom prostoru u bitki za Mostar početkom 1945. godine bilo izuzetno mnogo poginulih na obje zaraćene strane. Sjetio sam se očeve priče da su poslije rata omladinci skupljali kosti poginulih koje su završile u ovoj kosturnici. Također mi reče kako nisu htjeli donijeti kosti njemačkog lječnika koji je boravio u Lukasovića kući u zimu 45. i sa seljanima imao dobar odnos. Ovaj lječnik je poginuo u blizini naše štale i tu je sahranjen ispod puta na Okrajku.
Kuća je bila kamena jednokatica, nekad zvane kule ili čardaci kako Astrida Bugarski piše u svojim knjigama. Ovakve kuće su se gradili u kršćanskim selima dolaskom Austrougraske monarhije kad su se pojedinci dovoljno obogatili najčešće trgovinom.
Kameni zidovi su građeni od lokalnog kamena vapnenca sa vapnenim mortom. Međutim u ruševinama kuće svi su drveni stropovi i krovovi davno porušeni. Dijelovi kasnije građenih betonskih stubišta i ajata su pali na zemlju. Na kući su bili otvori vrata i prozora sa većim rasponima. Nadprozornicu nisu bili ni kameni lukovi ni drvene grede već i sada se dobro vide betonske grede. Kod ovih greda na katovima se vidi da su armirani sa krutim željeznim L profilima. Ove grede u prizemlju su u dobrom stanju te se ubetonirani profili ne vide. Vidljiva je struktura agregata betona od lomljenog lokalnog kamena vapnenca bez najsitnijih frakcija.
Ovakav način armiranja se radio kod nas u godinama oko Prvog svjetskog rata pa je vjerojatno da je i ova gostionica građena neposredno poslije ovog rata. Tada je tu postojao samo konjski put iz Cima, preko Rosića kamena. Na Meiđaku se put račvao preko Male ograde za Soviće i preko Stećaka za Gorance. Ispred kuće se i sada vidi dobro očuvana kružna čatrnja.
Na fotografiji iz 1971. godine je Nikola označen pravokutnikom.
prof. Mladen Glibić
Nema komentara:
Objavi komentar