Sovićki rudari

Sovići su prilično blizu Mostara i nemaju puno obradive zemlje da bi se od nje moglo živjeti, posebice kad se i ono malo zemlje podijelilo medu braćom jer su obitelji bile brojne

Kad se Mostar počeo širiti i izgrađivati kao administrativni i gospodarski centar, i Sovićani su se počeli zapošljavati u Mostaru. Danas je teško reći, barem meni koji to nisam posebno istraživao, kada su prvi Sovićani počeli raditi u stalnom radnom odnosu u Mostaru. Kako sam zamoljen od autora ove knjige da napišem svoje sjećanje na rudare iz Sovića, to rado činim, premda je moje sjećanje s tog područja vrlo skromno. 

Vjerojatno su Sovićani počeli raditi u Mostaru još u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, ali tko i kako, meni je nepoznato i ne sjećam se daje u razgovorima starije generacije Sovićana o tome bilo govora. Dosta Sovićana je radilo u Mostaru između dvaju svjetskih ratova, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Oni su uglavnom radili na Rudniku i u Krečani ili kako su oni govorili na "klačini“ To ne znači da nije poneko radio i drugdje. 

Znam da je moj pokojni otac pripovijedao da su Džidići s nadimkom Skobići imali, ako sam dobro zapamtio, i gostionicu u Mostaru u blizini franjevačke crkve, ali su.je izgubili zbog propasti banke s kojom su poslovali. Krečana je bila privatno poduzeće i nalazila se blizu sadašnjeg hotela Ero, a to znači i blizu stare željezničke postaje dok je kroz Mostar vozio "Ćiro“ U Krečani je dugo godina radio moj otac Karlo, stric Vrane, Jozo Glibić zvani Karađa i još dosta drugih Sovićana. Krečana je kao privatno poduzeće uskoro iza Drugog svjetskog rata prestala s radom i radnici su morali tražiti posao negdje drugdje, a neki su sigurno došli na Rudnik i pridružili se onima koji su već tamo bili zaposleni. 

Najviše Sovićana je radilo na Rudniku. Oni koji su radili prije Drugog svjetskog rata nisu imali nikakvih kvalifikacija. Dosta ih je znalo čitati i pisati. Vjerojatno su to naučili na tečajevima opismenjavanja koje je u Hercegovini pokrenuo fra Didak Buntić, ali se uglavnom na tome stalo. Njima su se nakon Drugog svjetskog rata pridružili drugi koji su duže ili kraće vrijeme zarađivali težak rudarski kruh. Neki su većinu svog radnog vijeka proveli na Rudniku i tu zaradili mirovinu. Tako su rudarski umirovljenici bili: Ivan Glibić Adžija, Jozo Glibić Ilinčin i njegov brat Ante Glibić Ilinčin, Ilija Glibić Ćošalija, Ivan Novak je poginuo radeći na Rudniku, njegova braća Pero i Josko (Josko je odselio u Cim, a Pero u Iliće), Andrija Marojević Glibić zvani Andrija Jukin i njegov brat Marko Jukin. Njih dvojica su sagradili kuće u Cimu, kao i Drago Glibić Lukasov. 

Od nešto mlađe generacije znam da.je na Rudniku do mirovine radio i moj rođak Ivan Ivanković Vranin, zatim Jure Juriša Krešić Mačković, braća Jozo i Martin Krešić Đaković, Blaško Krešić Bašić. Radili su sigurno i drugi, a vjerojatno i neki od sinova Ivana Glibića Mamutovića - Karlo, Blaž, Mirko i Ilija. Tko je iz Gornjih Sovića uz Blašku Bašića od Đurasovića, Šebeka bio rudar, ne znam. Vjerojatno su Pero ili Ilija Džidić Anić bili na Rudniku, a vjerujem i koji od sinova Nikole Džidića. Moguće da sam koga ubrojio u rudare, a nije bio, a još je vjerojatnije da sam neke ispustio, a bili su rudari. 

Život sovićkih rudara, kao i rudara iz ostalih sela iz okolice Mostara, bio je izrazito težak i opasan, posebice onih koji su radili u jamama. Radilo se u smjenama (na smjene su radili i oni koji su radili u Krečani). I kad bi se vratili s posla, nije im bilo lako. Oni koji nisu napravili kuću u Cimu, snalazili su se za skromno prenoćište obično kod onih koji su napravili skromne kućice. Znam da su oni iz Glibića komšiluka stanovali najčešće u kući Andrije Glibića zvanog Adžija Jukina. Kad su Lukasovi napravili malu kuću na Kovačevcu, u njoj je bilo kao u košnici. U jednoj prostoriji znalo je biti više od deset stanara pa se ponekad moralo spavati i na smjenu. Tu nije bilo nikakvih higijenskih uvjeta. Tu se spavalo i jelo, družilo i sijelilo, veselilo i svađalo. Kasnije su i ostali gradili kuće pa je bilo manje gužve. Nije se ni pomišljalo na električnu energiju ili tekuću vodu, na pranje zuba i tuširanje. Jedino osvjetljenje bila je rudarska lampa garbitnjača. Voda se donosila u kanti s kojega izvora, kakvih je bilo nekoliko u Cimu. Hrana se uglavnom donosila iz Sovića, najčešće je uz obvezni kruh bila koja boca mlijeka, po mogućnosti gruda mladog sira ili u zimsko vrijeme grumen sira iz mišine te koje zvonce špeka. I da je i toga bilo dovoljno. Kad je ponestalo hrane, onda su sami rudari i radnici koji su radili u drugim poduzećima skuhali kakvu skromnu čorbu da se utali glad. 

Sovićki rudari (i oni koji su bili zaposleni u drugim poduzećima) nisu radili samo svoj rudarski posao, nego je svaki od njih obrađivao i ono malo zemlje koju.je imao u Sovićima i na Bilima. Radi osam sati težak posao na Rudniku pa pješice iziđi u Soviće pa kopaj, kosi, kreši grm ili radi koji drugi posao dok se vidi pa odspavaj i ujutro rano opet pješice na posao. Ili radi treću smjenu čitavu noć na Rudniku pa ujutro pješice u Soviće, kopaj cijeli dan, zatim ujutro na prvu smjenu na Rudnik. Subote kao neradni dani uvedene su tek kasnije. Rudari i drugi sovićki radnici imali su godišnji odmor, ali nitko nije pomišljao na odlazak na more ili kakvu drugu vrstu odlaska na odmor. Svaki godišnji odmor i svaki državni praznik provodio se radeći u Sovićima. Čini mi se da bi bio propust pišući o ovoj temi, a ne spomenuti Marijana Glibića Manjuku. On je zajedno s Ilijom Glibićem Ćompom bio prvi profesionalni vozač iz Sovića. Njima se nešto kasnije pridružio Žarko Glibit Ćićin. Žarko je, ako me pamćenje ne vara, vozio kamion u nekim građevinskim poduzećima, a Ćompo je, uz ostalo, barem neko vrijeme vozio boksit iz rudnika u Crnim Lokvama. Manjuka je kao vozač promijenio više poduzeća. Dosta godina je bio službeni vozač šefova nekih mostarskih poduzeća i tako obišao mnoge europske zemlje. Na tom poslu je, kao vrlo komunikativna osoba, stekao mnoga poznanstva i prijateljstva. Kad je Rudnik uveo liniju za svoje radnika za Soviće, Gorance i Bogodol, Manjuka je postao vozač Rudnika. Kao umirovljenik veći dio godine Živo je u Sovićima i sa suprugom Ružom gostoljubivo ugošćavao mnoge koji su navraćali u Glibića komšiluk. S Manjukom nikad nije bilo dosadno. Bio je neiscrpno vrelo priča, dogodovština, susreta, anegdota, a posebice viceva. Sve je to znao majstorski i zanimljivo ispričati sugovornicima. 

Marinko Ivanković / iz knjige Mostarski rudnici