Na Bijelu nedjelju, Mali Uskrs ili Nedjelju Božanskoga Milosrđa, 24. travnja slavljena je sv. Krizma i Prva pričest u župi Marijina Uznesenja u Gorancima.
Dvoje krizmanika i dvoje prvopričesnika primilo je sakramente ove nedjelje u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije Pod jelom u Gorancima.
Sakrament Svete Potvrde ili Krizme je sakrament kojim krizmanik ulazi u „svijet odraslih“ u vjeri. U našoj biskupiji primaju ga mladi u 1. razredu srednje škole.
Prva Sveta Pričest je jedan od sedam svetih sakramenata, te zajedno s krštenjem i potvrdom čini tzv. sakramente kršćanske inicijacije. Prvu Svetu pričest po prvi puta primaju vjeroučenici četvrtih razreda osnovnih škola.
Sakramente je podijelio don Nikola Menalo, generalni vikar mostarsko-duvanjske biskupije, a njegov nagovor prenosimo u cijelosti.
Poštovani župniče fra Ivane,
dragi krizmanici Ivana i Danijele,
prvopričesnici Ana i Ante,
roditelji, kumovi, rodbino,
cijenjeni župljani, prenosim vam pozdrave biskupa mons. Petra Palića iz Mostara,
koji se zajedno s nama raduje vašemu današnjem slavlju Krizme i Prve Pričesti.
Današnje nedjeljno evanđelje vodi
nas k uskrslome Isusu preko apostola Tome, koji je bio hrabar prirodni pesimist,
kao i većina ljudi.
Toma je, bez sumnje, volio Isusa do
te mjere da je bio spreman ići u Jeruzalem i umrijeti s njim kad su drugi
učenici bili neodlučni i uplašeni, ali kada je Isus umro Toma je sam. Mi smo često
ili ćemo biti često u samoći sa svojim bolom. Često biramo samoću u
trpljenju. Apostol Toma suočio se sa svojom patnjom i tugom sam. Tako se
dogodilo kad je Isus uskrsnuo, Toma nije bio tamo; i vijest da se vratio činila
mu se da je previše dobra da bi bila istinita, i on to odbija vjerovati. Obuzet
u svom pesimizmu rekao je da neće vjerovati da je Isus uskrsnuo od mrtvih sve
dok ga ne vidi i rukama ne dotakne mjesto čavala i ranu koju je napravilo
koplje na Isusovom boku. Nakon tjedan dana ponovo se pojavio Isus i pozvao ga
da napravi test koji je tražio. I Tomino srce ispunilo se ljubavlju i odanosti,
a sve što je mogao reći bilo je: "Gospodin moj i Bog moj!" Isus mu je
rekao: "Toma, trebao si vidjeti da vjeruješ, ali dolazi vrijeme kad će
ljudi vidjeti s vjerom i vjerovati."
Tomin se lik jasno ističe pred nama.
On je napravio jednu pogrešku:
Odvojio se od kršćanske zajednice. Tražio je samoću radije nego
zajedništvo. Često pravimo Tominu pogrešku: odvojimo se od kršćanske
zajednice i pokušavamo biti sami. Kad dođu žalost i tuga nas zahvati, često se
izdvajamo i odbijamo susrete ljudi. Upravo je to vrijeme kada, unatoč našoj
tjeskobi, trebamo tražiti zajedništvo Kristova naroda, jer je to prilika da ga
tu susretnemo licem u lice.
Ali Toma je imao dvije velike
vrline.
Apsolutno je odbio reći da je
razumio ono što nije razumio, ili da vjeruje u ono što nije vjerovao. Bio je
bezuvjetno pošten u tome. Jedan je pisac rekao “da je više vjere u iskrenoj
sumnji, nego u polovičnom vjerovanju."
Druga velika Tomina vrlina bila je
da je, kada je bio siguran, išao je do kraja. "Moj Gospodin i moj
Bog!" rekao je. Nije bilo polovičnosti kod Tome. Kad se čovjek suočava sa
svojim sumnjama da povjeruje da je Isus Krist Gospodin, postiže sigurnost, ali
kad čovjek bez razmišljanja prihvaća stvari on je nikada ne može postići.
Postoji još nešto vrlo drago i vrlo dirljivo o Tomi. Vjera nije nikada bila lagana za njega; a i za poslušnost nikada nije bio spreman. Bio je čovjek koji je volio biti siguran. Ali jednom kad je bio siguran, i kad je izračunao trošak, bio je čovjek koji je išao do krajnje granice vjere.
Nema komentara:
Objavi komentar