'Kada sam te dobio, znao sam da ćeš otići'

„Kada sam te dobio, znao sam da ćeš otići“ Moj otac je to jutro plakao u jednoj sobi, okrenut leđima glumeći jakost i čvrstinu, glumeći stijenu tako lomljiv – baš to jutro kada se udaje njegova kćer jedinica. 

Prišla sam mu, u bijeloj vjenčanici stiskajući knedlu u grlu pazeći da ne razmažem šminku kojom me kuma natrackala “da budem najljepša.” Jer, gušilo je do neba, baš tu u grlu, ono nešto. 

“Tata, ja ti odoh…” 

“Idi, kćeri. Ako misliš da je za te, idi. Kada sam te dobio, znao sam da ćeš otići…” 

Ma, briga me i za šminku i kumu, ma sve, rasplakala sam se k’o nikad. Zagrlila sam ga jako, onako najjače. Kao da ga više nikad neću vidjeti. Kao da nam brane da se grlimo. Kao da nas zauvijek otimaju jedno od drugog. 

“Tata, znaš. Ja ću uvijek ostati tvoja, ne brini.” 

“Kćeri, umij se, popravi se, sad će gosti. Vidi nas! K’o djeca!” 

Navukao je masku tobožnje hladnoće i nestao među narodom šepureći se poput ponosnog pauna. Tata. Otac. Ćaća. Koliko samo znači u životu jedne žene taj muškarac. On je sigurnost. On je uzor. Institucija. Blagost i gordost. Zaštita od svega lošeg. 

Moj je meni bio predivan, kroz čitavu mladost, odrastanje, sazrijevanje. On je taj koji mi je dao ime. Koji mi je tepao “Seka”, “Sine”… Koji se nije trijeznio danima kada sam se rodila. On je taj koji je govorio da me rodio. On je taj koji mi je pjevao pjesmu od Trubadura “Marijana”, a ja se k’o fol ljutila. 

On je taj koji mi je obećavao haljine. Koji je pružao pažnju čak i više nego mi je bila potrebna. On je taj koji je razmazio svoju kćer jedinicu. Do neba i nazad. Koji me je naučio da se za ženu moraš boriti. Ugađati joj, kada vidiš da je loše, pusti je dok je prođe. 

On je taj. Moj Ćaća. I danas je bio kod mene. Malo smo šetali i razgovarali. Korak mu je sve sporiji, kosa potpuno bijela. Hod ni blizu kao onda kada me pratio do oltara. Pa mi teško, pa me boli. Pa hoću da sam opet malena. Da skačem po njemu. I da mi otpjeva Marijanu. Da je vitalan, zdrav i mlad… 

Ja sam mu i danas sjela u krilo i rekla da ga jako volim. I sjedit ću dok god Gospodin dozvoli. Jer to je, bolan, Ćaća. Jedan i jedini. A žene uvijek ostanu tatine djevojčice šta se god desi. 

piše : Marina Jurković