Koliko puta smo mogli čuti riječi: „Sve su religije iste, samo se na drugačiji način molimo Bogu“. Doista, sve su iste, osim kršćanstva jer jedino tu Bog dolazi čovjeku u susret, a u svim drugim religijama čovjek pokušava ono nemoguće-dohvatiti Boga. Naš Bog nam dolazi u susret, veliki neizmjerni Bog u Isusu postaje Božić, malen, opipljiv, prepoznatljiv. To je ta razlika i to ne mala, nego velika. „Isus je svijetu donio Boga: sada poznajemo njegovo lice, sad ga možemo zazivati.
Sada poznajemo put kojim mi kao ljudi trebamo ići u ovome svijetu. Isus je donio Boga, a time i istinu o našem kamo i odakle; vjeru, nadu i ljubav.“ ( Benedikt XVI Isus iz Nazareta.) Nismo ostavljeni da lutamo u neznanju: “Bog je nekoć govorio po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, progovori nam po Sinu svome ( Heb.1. 1-2). Velika je to poruka Božića i zato je naša radost velika! Što bi bilo da Isus nije došao? Kakva bi bila naša slika Boga, kako bi izgledao naš životni put i životna pravila? Kako bi se osjećao čovjek na bolesničkoj postelji, što bismo mu ponudili? Što bismo rekli umirućima?
Bio bi to život gubitnika, mrak Velikog petka bez uskrsnog jutra. Koliko bi svijet bez Isusa bio siromašniji ne samo na duhovnom, nego i u kulturnom pogledu, bez tolikih umjetničkih djela koja su inspirirana Isusovom osobom. Ne bi bilo tolikih građevina, veličanstvenih katedrala i u njima velebnih slikarskih i kiparskih umijeća. Ne zaboravimo ni tolika glazbena djela…toliko tradicije i običaja. Kakav bi bio svijet sa Biblijom koja završava sa Starim zavjetom. Božji dolazak u liku djeteta je Božja poruka za nas. To je poruka koja označava stil Božjeg djelovanja i smjerokaz našeg puta kroz život, a to je u prvom redu put poniznosti.
„Bez poniznosti ne bismo imali Boga koji je postao čovjekom, ni čovjeka koji se sviđa Bogu“ (Sv. Franjo Saleški). Nasuprot poniznosti stoji oholost, s kojom je obilježen današnji svijet: više, bolje, ljepše! Treba li nabrajati tolike povijesne oholice… i posljedice njihove oholosti? Kakav je političar koji nije ponizan, kakav je suprug ili supruga koji nisu ponizni, kakav je svećenik koji nije ponizan? Upravo je oholost stanje u kojem moderni čovjek stvara rušilački mentalitet i kulturu smrti u kojoj živimo. Oholost uvijek ruši, a poniznost spaja i gradi!
Na samom početku stvaranja svijeta, oholost je prekrasnog anđela pretvorila u đavola, oholost je Adama i Evu izvela iz vrta milosti Božje. Oholost je podijelila kršćanstvo na Istočnu-Pravoslavnu i Zapadu-Katoličku crkvu, oholost je u 16 stoljeću napravila novi bolni čir na tijelu Crkve zvani protestantizam. Oholost i danas guši plamen kršćanske istine i poslanja, pa umjesto da Crkva svijetli –gori, ona u nekim svojim dijelovima dimi. Nije li i današnja, novonastala situacija europskog umornog kršćanstva, posljedica oholosti zbog koje crkveno učenje postaje nejasno.
U takvoj sterilnosti, u kojoj se kršćanstvo dodvorava svjetovnim vrjednotama moderni svijet postaje ravnodušan spram kršćanstva, jer se ono stopilo u ovosvjetsko-zemaljštinu, a umjesto da bude pokretačka sila. Svako vrijeme traži svjedoke, a naše na poseban način. Mnogi ljudi su očajni, zabrinuti, osamljeni i zaboravljeni, a to je upravo prigoda da pokažemo svoju vjeru na djelu. Samo ponizan čovjek može spoznati Boga i prihvatiti bližnjega. Drugi put za kršćanina je promašen put, put izdaje identiteta. „Svijet se nalazi pred izborom: put solidarnosti ili put kulture odbacivanja i zaštite elita“ (papa Franjo).
Jedna prelijepa priča veli: “Jedne prohladne večeri, za vrijeme božićnih blagdana, dječak od šest godina stajao je pred izlogom neke trgovine. Nije imao cipele, a odjeća mu je bila sva poderana. Jedna mlada žena, koja je tuda prolazila, zapazila je čežnju u njegovim očima. Uzela je dijete za ruku i uvela ga u trgovinu. Tamo mu je kupila nove cipele i toplu odjeću. Izašli su ponovno na ulicu i žena reče dječaku: „Sad se možeš vratiti kući i neka ti je sretan Božić.“
Dječak je pogledao u nju i upitao:“ Gospođo, dali ste vi Bog? “Ona mu se osmjehnula i odgovorila: “Ne, sinko, ja sam samo jedno od Njegove djece“. Dječak nato reče: “Znao sam da ste u nekom srodstvu“. Tako eto treba biti vidljivo naše srodstvo s Bogom. Vršeći ne samo tjelesna, nego i duhovna djela milosrđa bit ćemo magnet za svijet.
Kršćanin mora biti pozitivna opozicija svijetu ili će u ovim stranama svijeta nestati!
Eto, to je Božić, rađanje Boga u našim srcima!
don Josip Galić
Nema komentara:
Objavi komentar