Župa Goranci je danas proslavila ne samo svoju nebesku zaštitnicu Veliku Gospu, nego i sto pedeset godina od svoga osnutka. Prije svete mise održana je tradicionalna procesija sa Gospinim kipom gdje je uz mons. Petra Palića i svećenike bilo mnoštvo vjernika.
Svečanu svetu misu predvodio je mostarsko-duvanjski i trajni upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić uz koncelebraciju provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteke, gvardijana franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru fra Danke Perutine, župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru fra Filip Sučić koji je ujak našem goranačkom župniku, župnik župe sv. Ivana Krstitelja u Rakitnu fra Tomislav Puljić i nekadašnji goranački župnik, župnik svetišta Presvetog Srca Isusova u Studencima don Ivan Perić, župnik sv. Jure u Viru don Ivica Boras, župnik župe Svih Svetih u Aladinićima don Marin Krešić, sin ove župe, biskupov tajnik bogoslov don Mate Puljić i goranački župnik fra Ivan Ivanda, uz par tisuća vjernika.
Propovijed biskupa Petra, donosimo u cijelosti.
Mnogopoštovani oče provincijale fra Miljenko, braćo svećenici, draga braćo i sestre. Okupljeni smo danas na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo kako bismo proslavili ovu svetkovinu i spomen 150. obljetnice ove župne zajednice. Zahvaljujem župniku fra Ivanu za sve ono što je ovoj župi, osobito ovih godina u pripravi za ovu visoku obljetnicu u zajedništvu sa svima vama, učinio i u materijalnom ali još više u duhovnom pogledu i rastu ove župe.
Ovom euharistijom, draga braćo i sestre, Bogu želimo zahvaliti za sve njegove darove osobito one darove koje nam dijeli u ovoj župnoj zajednici. Zato danas naše misli i naše molitve obuhvaćaju sve osobe i događaje iz prošlosti ove župe. Sve svećenike, redovnike i redovnice, sve vjernike laike župljane ove župe i sve ljude dobre volje koji su svojom svetošću, svojom žrtvom, svojom darežljivošću, svojim svijetlim primjerom hranili i obogaćivali život ove župe. Za sve njih Bogu zahvaljujemo u ovoj euharistiji.
Svjedoci smo da se danas pojam “crkva” sve više upotrebljava općenito. U javnim raspravama i razgovorima, često čujemo: “crkva mora, crkva treba, crkva ima”. U tim raspravama, međutim, jako malo ima od onoga što u biti stvarno crkva jeste. Crkva je zajednica krštenih, koja u različitim situacijama i različitim zajednicama žive kao kršćani. Njihov je temeljni zakon ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu.
I župa je crkva koja ima trostruku zadaću: naviještati evanđelje, slaviti liturgiju i izgrađivati zajedništvo ljubavi prema bližnjemu. Stoga danas, naša molitva i naša želja, za sadašnjost i budućnost ove župe, jest da slavi Božanska otajstva koga Boga časte i ljudima daruju mir i spasenje, da navješta dobroga Boga koji se utjelovio u Isusu Kristu i na taj način crpi snagu iz vjere, nade i ljubavi, da iz dana u dan raste u zajedništvu koje tješi, koje prati i koje nas sve nosi.
Ova župa i župna crkva je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, odnosno otajstvu njezina života, koje slavimo današnjom svetkovinom njezinom Uznesenju, dušom i tijelom u nebesku slavu. Odakle u našim srcima toliko ljubavi i povjerenja prema Blaženoj Djevici Mariji? Zašto je u našim srcima toliko ljubavi i oslonca na Mariju, presvetu djevicu? Zašto joj se sveti vjerni narod, kako kaže papa Franjo, uvijek povjeravao, njoj upućivao najljepše molitve, gradio crkve i katedrale u njezinu čast? Hodočastio u najstarija svetišta? Zato, što je Blaženu Djevicu Mariju oduvijek osjećao kao sestru u vjeri, kao majku milosrđa, kao uzor života i svoju sigurnu pomoć. Marijino Uznesenje je, draga braćo i sestre, svojevrsno uporište u srcu ovih pitanja i izlijeva nadu na sva nadolazeća ljudska pitanja. Marija navješta, da kraj života – smrt, nije kraj, nego prijelaz između dva različita stanja.
Iako su korijeni ove svetkovine u šestom stoljeću, papa Pio XXII. je 1950. godine proglasio vjerskom istinom koju svaki katolik mora ispovijedati stari poklad vjere crkve, da je Marija dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Po uznesenju, crkva slavi i razmišlja kroz Mariju svoje konačno odredište. Brojne su katedrale, crkve, kapele podignute upravo u čast Marijinu uznesenju, tako i ova župna crkva.
Naš hrvatski narod oduvijek posebno časti Mariju, i to onako kako je u svojevrsnoj himni današnje svetkovine opjevao naš isusovac pater Petar Perica, koji je 1944. godine ubijen na otočiću Daksi kraj Dubrovnika. Častimo Mariju kao djevu svih milosti punu sa zvjezdanom krunom oko glave, a ispod njezinih nogu pakleni zmaj.
Ovi stihovi, naše poznate marijanske pjesme, sažetak su prvoga čitanja kojeg smo danas čuli iz knjige Otkrivenja (OTK 11,19a;12,1-6-ab). Lik žene zaodjenute suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda kršćanska će tradicija prepoznavati i Mariju, ali nadasve crkvu. Crkva i Marija, zajedno i jedna i druga, jesu putokaz nade i utjehe za čovječanstvo našega vremena. Hodočasteći kroz povijesne nevolje kojima uvijek prijeti veliki crveni zmaj, spreman djelovati uvijek protiv da bi nauštrb onoga kojega žena žena i majka moraju roditi.
Crkva, kao majka rađa po krštenju novu Božju djecu i svaki je krštenik i svatko od nas u opasnosti. Taj “crveni zmaj” kroz različite povijesne mijene i vremena ima dobre prilike i dobre načine djelovanja. Nekada je taj “crveni zmaj” značio Rimsko carstvo obojeno krvlju mnogih članova ondašnje zajednice vjernika. Zmaj je poznati znak i simbol za sotonu, za đavla, za oca laži, za sina tame, za onoga koji dijeli, razara, poništava počevši od međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici, pa sve do samoga čovjeka u njegovoj biti i njegovu postojanju.
Povijest crkve, draga braćo i sestre, u svako doba i noći i na svakom mjestu bila je, jest i bit će povijest borbe protiv zla, protiv nepravde, protiv ugnjetavanja i protiv laži. U toj borbi, koliko god se čini, da je posljednja riječ - riječ zmaja ipak je posljednja riječ - riječ nade jer su djeca rođena iz ove patnje i prokušane crkve predodređena za život i zato crkva i svi mi koji joj po krštenju pripadamo pozvani smo živjeti svoju pripadnost Kristu, s Marijom i poput Marije. Pozvani smo rađati svoju živu nazočnost u srcu čovječanstva kojemu prijete, mnogo puta, nepravednosti i laži, ali i čovječanstva koje se ne prestaje nadati i hodati prema vječnom cilju i vječnoj domovini praćeno majčinskom Marijinom ljubavlju koja je znak nade i utjehe nama, putničkom narodu, u ovoj suznoj dolini.
U evanđelju smo čuli o susretu Marije i Elizabete. Susret je to dviju žena koje pod svojim srcem nose plod svoje vjere u Božje obećanje. Marija, Isusa sina Božjega i spasitelja svijeta, a Elizabeta Ivana Krstitelja, Isusova preteču i najvećeg rođenog od žene. Elizabeta u svojoj ushićenosti kliče: ”blažena ti što povjerova da će se ispuniti i što ti je rečeno od Gospodina”. Pa kakva je to Marijina vjera koju nam crkva danas osobito stavlja za uzor? Marijina vjera, draga braćo i sestre, počiva na njezinoj otvorenosti Božjoj riječi. Na njezinoj spremnosti primiti tu Božju riječ i živjeti s njom i po njoj.
Opasno je za nas kršćane, ako želimo živjeti razvodnjeno, osrednje, kršćanstvo koje nas duboko ne dira, s kojim smo zadovoljni jer ga ne osjećamo prezahtjevnim. A dobro je da smo mi kršćani za “ne daj Bože”. Vjera jest osobna stvar, ali nije privatna stvar. Ona mora nužno oblikovati život onoga koji ju živi. Vjera se živi u zajedništvu vjernika i služi za izgrađivanje tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jednistva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, kako će reći sveti Pavao.
Danas ova župna zajednica spominje 150. obljetnicu svoga utemeljenja i kao zajednica koja se nedjeljom okuplja na slavlje euharistije trebamo znati da vjera ne počiva na izvanrednim događajima, nego na redovitom nedjeljnom slavlju euharistije koja je za vjernika najizvanredniji događaj na kojemu nas Uskrsli Krist hrani svojim tijelom da bi smo ga, nahranjeni njime, mogli svjedočiti i nastaviti izgrađivati Božje kraljevstvo. Vjera nije folklor, nije neko magično izvanjsko magično slavlje, nego nutarnji i istinski susret Boga i čovjeka koje se događa u sakramentalnim znakovima koji su izraz Božje prisutnosti i njegova djelovanja u crkvi.
Draga braćo i sestre, danas su naše vjerničke oči uperene u Blaženu Djevicu Mariju, o Mariji i njezinoj vjeri naš život i naša vjera pronalaze osvježenje, naše oči pronalaze svjetlo, naše siromašno srce pronalazi Majku, sjajnu, lijepu, jedinstvenu. Njezin sjaj nas ne zastrašuje, nego nas hrabri i privlači. Budi u nama želju da i mi jednom baštinimo nebesku slavu i blaženstvo svetih.
Molimo danas Marijin zagovor da se to doista jednom i na nama ostvari. Amen.
Župnik fra Ivan u svojoj zahvali je rekao:
“Zahvalan sam Gospodinu što imam čast biti župnikom u godini 2021. kada ova župa slavi 150. godina utemeljenja. Također, zahvaljujem našem Gospodinu i Gospi na svim milostima koje je Bog dodijelio ovoj župi kroz proteklih stotinu i pedeset godina postojanja. Danas svima nama Gospa obilno daje milosti. Hvala svima koji su danas došli i pobožno molili u zajedništvu sa našim biskupom i svećenicima. Hvala svima koji su ovih dana pomagali, jer njihova pomoć je uvijek dragocjena. Župnik ne može bez vjernika, kao što i vjernici ne mogu bez župnika. Iskrena hvala svima, još jednom koji su čistili, nosili kip, koji su puno toga uradili, osjetio sam da zajedno dišemo i da je to na veću slavu Božju. Na kraju zahvaljujem se svim svećenicima.”
Na kraju se i biskup zahvalio fra Ivanu i svim vjernicima na današnjoj pobožnosti i sudjelovanju i otvorenosti srca da svi zajedno učimo od Marije kako se raste i prihvaća Božji plan u vjeri.
“Upravo zato molimo Božji blagoslov i Marijin zagovor da nas prate na svim našim životnim putevima”, istaknuo je biskup mons. Petar Palić.
Župnik je na dar svakome dao svoju knjigu “Život i vjera”, povodom velikog jubileja župe.
Poslije svete mise vjernici su posjetili izložbu umjetnika amatera sa područja župe, te su zapjevali i nastavili se družiti u obližnjim restoranima i svojim kućama.
Nema komentara:
Objavi komentar