Zašto se Sarajevu dogodio svibanj 2020.? Zašto je, dakle, grad koji je u neposrednoj prošlosti doživio veliku tragediju pokazao toliku bešćutnost ne razumijevajući kako je komemorativni događaj – bilo koji – civilizacijski minimum koji se može pružiti žrtvama. Osobito onima čija se tragedija pola stoljeća prešućivala, dok su se nekritički slavile njihove ubojice, piše Josip Vričko za Katolički tjednik.
Možda je danas, godinu poslije, ipak nužno potražiti korijene događaja kada su tzv. sarajevski antifašisti, do tada znani i kao fina gradska raja, pokušali osujetiti misu zadušnicu za žrtve bezočne partizanske osvete iz svibnja 1945., koju simbolizira Bleiburško polje. Važno je to, prije svega, kako bi se objasnilo inače gotovo neobjašnjivo. Jer odmah poslije posljednjeg (?!) rata u Bosni i Hercegovini, mise – množina, naime! – služile su se bez problema uz novinske napise u sarajevskim dnevnicima pod naslovima Komemoracija nevinim bleiburškim žrtvama hrvatskog i bošnjačkog naroda. Otkud, dakle, necivilizacijski pir dva i pol desetljeća kasnije?!
Dvije srebreničke priče
Potkraj siječnja 2017. nesuđeni bošnjački član troglavog bh. rukovodstva Emir Suljagić napisao je u Oslobođenju tekst pod naslovom Srbi i Bošnjaci, Srbija i BiH, u kome, kronično se obračunavajući s nacionalnim strankama, kao korijen toga „zla“ apostrofira mjesto jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda.
„Političko ishodište triju stranaka koje dominantno upravljaju Bosnom i Hercegovinom je Bleiburg. To su unuci ili praunuci ili sljedbenici onih koji su u Bleiburgu pobijeni nakon što su sluganski za račun Njemačke masovno ubijali svoje sunarodnjake između 1941. i 1945. SDA-ova vodeća publikacija besramno uspostavlja moralnu vertikalu između masovnih grobnica oko Srebrenice i onih u koje su pokopani ustaše i četnici u Sloveniji 1945. Osobno, ne žalim nikoga tko je ubijen u Bleiburgu. Jer njihovi sljedbenici su ubijali u Srebrenici i Stupnom Dolu“, konstatira Suljagić čije mišljenje ne bi bilo osobito važno da nije na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH 2014. dobio gotovo 115 000 glasova te da nije (baš) iz Srebrenice.
Ovo drugo je, u kontekstu njegove bešćutnosti za sve žrtve osim bošnjačkih, bitno jer je Suljagićev zemljak Mehmedalija Alić, rudarski inženjer iz Slovenije, rodom iz srebreničkog kraja, koji je 2008. bio zadužen za osiguranje ulaska u Barbarin rov u rudniku Huda jama s tisućama kostura pobijenih i zabetoniranih 1945. pod zapovjedništvom i u onom i u ovom, posljednjem ratu zloglasnog Titina partizana Sime Dubajića i drugova mu iz XI. dalmatinske brigade.
Povijesni je sarkazam i(li) tragedija to što je Alić gotovo istodobno svaki slobodan trenutak koristio da ode u Bosnu, na Drinu, tražiti kosti dvojice braće stradale u genocidu 1995. Vrijedi stoga zabilježiti što je kazao čovjek koji je napisao knjigu Nitko i ništa, a po čijoj je životnoj priči Hanna W. Slak snimila film Rudar. Dakle:
„Huda jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubojstvima mojih djedova. Ne znam tko su osobe koje sam otkrio u Hudoj jami (bilo ih je blizu 1 800, op. a.), ali to mogu biti moji ili vaši djedovi. Puno se toga dogodilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerojatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalist, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, pogreške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana“, svjedočio je taj Srebreničanin sa slovenskom adresom. A što je (toliko) ganulo jednog drugog ljevičara – Ivana Lovrenovića koji je doznavši Alićevu životnu priču, kazao kako bi volio znati tko je ovdje, od ovdašnjih antifašista, pročitao tu knjigu i(li) vidio film.
Ostale su (mu) samo – ustaše!
Narečeni srebrenički bešćutnik je, međutim, i samodeklarirani antifašist. A to se, ponajprije u tzv. multi-kulti bastionu, postaje tako što se iza svakog kuta – i danas! – otkrivaju četnici i ustaše. Znakovito, Suljagić je u jednom svome kasnijem tekstu, prizivajući restauraciju bošnjačkog-srpskog bratstva-jedinstva, oprostio četnicima koji su mu, nikad ne propusti istaknuti, ubili oca. Ostale su tako još samo – ustaše. Na koje trenutačno Suljagić vreba s pozicije direktora Memorijalnog centra Potočari... I, jasno, nije ispunio Lovrenovićeva očekivanja. Nije čitao Alića. Baš kao, uostalom, ni – Tolstoya. Taj je, naime, britanski povjesničar, bjelodanih ruskih korijena, gotovo cijeli svoj život posvetio istraživanju Bleiburga, ponajviše u kontekstu britanske ujdurme i bezočne njihove predaje Hrvatske vojske i civila zapjenjenim, osvete željnim egzekutorima s petokrakom na glavi.
U knjizi Klagenfurtska urota Nikolaj, potomak slavnog pretka, mudraca (ili genija, svejedno) iz Jasne poljane piše: „... Ne samo ustaški vojnici, nego i ljudi koje su Britanci vratili iz Austrije uglavnom su bili jednostavni seljaci. Ruke im nisu bile umrljane krvlju. Nisu bili ustaše ni slovenski domobrani. Njihov jedini zločin bio je strah od komunizma i loš glas komunista. Jedino što ih je tjeralo da napuste svoje domove bila je panika.“
No, svibanj prošle godine pokazao je kako od komunista, njihove sljedbe, naime, nije lako pobjeći ni danas: Novinske fotografije (i teve snimke) na kojima se vide mladi i(li) relativno mladi ljudi koji s trorogom titovkom na glavi poskakuju u ritmu kola (valjda Kozaračkog) i mašu zastavama pokojne Jugoslavije i ugasle Partije, u vrijeme dok 20-ak svećenika moli za pokoj duše Bleiburških žrtava, ali i za duše njihovih ubojica, ne smiju se nipošto zaboraviti.
Specijalci čuvaju kardinala
Baš, uostalom, kao ni činjenicu da je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić predslavio misu uz nazočnost jakih policijskih, čak i specijalnih, snaga kako „fina sarajevska raja“ ne bi napravila još kakvu veću glupost od histeričnog cijukanja i poskakivanja u ritmu partizanskog kola. Zaboravljenog – mislio sam naivno.
U biti, bili bi to bizarni prizori kao, primjerice, oni tradicionalno svibanjski kad djedovi u Kumrovcu maskiraju svoje malodobne unuke u Titine pionire i 25. svibnja na, inače, izmišljeni nadnevak Brozova (nesretnog) dolaska na ovaj svijet, sudjeluju u nošenju štafete mladosti. „Jer, živ je Tito!“ U Sarajevu je, istina, godinama nešto skromnije. Na dan kada je Ljubičica Bijela uvenula u Ljubljani, njegov spomenik u bivšoj mu vojarni tradicionalno (samo) okite cvijećem. Dobro, još poneko pusti suzu... Štafetu na rođendan „najvećega sina“, koliko znam, još nisu nosili. Ali – opasno ne može biti bizarno.
Naročito zna li se kako se, u jednoj fazi sarajevske histerije, „antifašistički ustanak“ prometnuo u izravni napad na kardinala Vinka. Prošla je rekosmo godina pa to nekomu danas može izgledati kao pretjerivanje, no bili su to dani kada se vrhbosanski nadbiskup nije osjećao sigurno u gradu u kome je proveo čitav rat i postao simbol njegova gotovo četverogodišnjeg otpora. Oni, gore već spomenuti, antifašisti Suljagićeve provenijencije i kardinala su, onako opušteno sarajevski, krstili – ustašom. Uostalom, nisu li svi Hrvati ustaše?! Osim, dakako, onoga tzv. što sjedi, što je opet bizarnost za sebe, ispod Broza u ulju u sarajevskoj Titinoj 16.
Puljići se „vratili islamu“...
U takvim okolnostima zapravo i nije začuđujuće kako nije bilo lako u travnju ove godine demantirati (niti) vijesti o navodnom prelasku bratića i sestre kardinala Puljića na islam, a koju je plasirao imam Aljo Cikotić iz džemata Kalibunar u Travniku. Zapravo efendija, među bugojanskim Hrvatima zloglasnog prezimena, uhvatio je muštuluk tvrdeći da su se tzv. kardinalovi bližnji vratili u islam. Hodžinu „ekskluzivu“ objavili su gotovo svi (poletjeli su i neki tzv. desni hrvatski portali), a demanti su prenijeli samo poneki.
Zanimljivo ili znakovito, Islamska zajednica u BiH upamćena, inače, kroz istupe reis-ul-uleme Huseina ef. Kavazovića, kao glas razuma u sveopćoj lanjskoj svibanjskoj histeriji, nije uopće reagirala na rečenu budalaštinu ef. Alje.
I kad smo već kod brata bošnjačkoga ministra (trenutačno obrane, a prije sigurnosti...), spomenimo i imama iz Gunje Idriza ef. Bešića koji je 2019. na komemoraciji u Bleiburgu kazao: „Za nas je Bleiburg najveća grobnica muslimana u Europi, veća i od Srebrenice! Na Bleiburgu je stradalo 50 000 ljudi islamske vjeroispovijesti.“ (No, ovdašnji „antifašisti ne čitaju redom: Alića, Tolstoja, Bešića...)
Pa zašto se onda Sarajevu dogodio svibanj 2020.? Zašto je, dakle, grad koji je u neposrednoj prošlosti doživio veliku tragediju pokazao toliku bešćutnost ne razumijevajući kako je komemorativni događaj – bilo koji – civilizacijski minimum koji se može pružiti nevinim žrtvama. Osobito onima čija se žrtva pola stoljeća prešućivala, dok su se nekritički slavile njihove ubojice.
Ima onih analitičara – slijeva čak! – koji drže kako je bošnjačka, jer o njoj je, dakako, riječ, reakcija prošloga svibnja zapravo zatvaranje očiju današnjih Bošnjaka pred dijelom vlastite prošlosti. Blizu 30% muslimana bilo je, naime, u Ustaškoj vojnici, u Hrvatskom državnom saboru NDH od 132 zastupnika 12 ih je bilo muslimana... Slijedom čega bi se onda moglo kazati i kako je prošlogodišnje pirovanje, u biti, bitka za bolju prošlost. A taj stav, kazao bi jedan analitičar tih događaja, nije psihološki teško razumjeti.
Ipak, draže mi je, mada također ne naročito utješno, misliti kako je ovdje (sve) više barbara, a sve manje Rimljana.
Nema komentara:
Objavi komentar