fra Ante Marić: O, dušice dušo grišna!

Uskrsi dolaze s proljećem i uvijek su nekako puni života. Pa makar dolazili i u teškim vremenima. Povijest će se sjećati tolikih ratnih Uskrsa, gladnih Uskrsa, krvavih Uskrsa, Uskrsa obilježenih kugama, pošastima, progonima. I Uskrsi uvijek brzo prođu. Traju samo jedan dan. Tu nedjelju po Cvjetnici. A Korizme, one su uvijek duge. Tužne. Mara im je dane na prste i pastirski raboš odbrajala. I njihove nedjelje.

Sve bi započelo Čistom srijedom, Pepelnicom. Išla bi na ranu svetu misu, fratar bi je posuo pepelom i zborio:

-          Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.

Žurila bi pustiti ovce, pa potjerati i one od susjeda i popela se visoko iznad sela. U ruci joj je krunica. Samo je nekoliko dana do prve korizmene, Čiste. Odlučila je sve dane postiti, a petkom i postiti i ne mrsiti.

-          Moću ja to. To je za mog Ivana. Da mi se iz rata vrati.

Sjeta joj odnese osmijeh s lijepog lica. To je lice uvijek nasmiješeno. Samo je tužno kad pomisli da se toliki iz sela ne bi iz rata vratili. A za mnoge već znaju da su poginuli. Najviše je brinula za svoga momka. Kad su se pozdravljali stavila mu je škapular oko vrata, izljubila ga i rekla,

-          Neka mi te draga Gospa vrati živa i zdrava.

I evo je peta Korizma otkako je otišao u rat. On i još mnogi iz sela. I kad je ovce upravila kamo treba, sjela je na kamen i na glas počela pjevati Gospin plač. Znala ga je napamet. I svi su ga u selu znali napamet. Samo se to u Korizmi pjevalo. Tekle su nedjelje jedna za drugom: Čista, Pačista, Bezimena, Sridoposna.

-          Evo i Gluve. Bože moj. Uskrs je prid vratima.

I odlijegao je proplankom Gospin plač. Po nekoliko puta na dan. A kad bi se sastala s drugim čobanicama, onda bi ga zajedno pjevale. Čulo se u selo. Izašla bi Marina baka pred kuću u sebi i sama  pjevušeći,

-          Bog van vaše molitve ispunija.

Znala je baka da sve cure za svoje momke mole i Gospin plač pjevaju. Eto i Cvjetnice. Čobanice su nabrale predivnog planinskog cvijeća i navečer ga stavile u lavore i škafove. Mirisale su kuće i obori. Ranom su se zorom čeljad uredala iza lavora i umivali se svi u cvijeću. Selo je mirisalo svake nedjelje na sapun. Jer, ljudi su se umivali i svetoj misi opremali. Te su nedjelje svi u rukama nosili maslinove grančice. Fratar je odmah na početku blagoslovio grančice, a onda se kantala Muka Isusova.

-          Bože, dobro ti je ovo lipo!

U sebi je šaptala Mara i mislila na svoga Ivana. Ostala je pred kipom svetoga Ante još poslije mise i raširenih ruku molila. S njom su pred svetim Antom klečale i druge cure. Žene su ih pred crkvom tužne čekale. Nigdje ni za lijeka mlada čovjeka ili muža. Sve je u ratu.

-          Ko zna ko će se iz njeg živ vratit?!

Govorile su bore i zamišljeni pogledi žena majki pred crkvom. I, evo ih sviju. Odlaze svojim kućama. Nedjeljom blagu samo dadnu vode i sijena.

Svaki je dan poslije Cvjetnice Veliki. A najveći su Četvrtak, Petak i Subota. Mara je poranila na Veliki Četvrtak prije sunca. Mrak je. Ptice se tek bude i zanosno pjevaju uz svoja gnijezda. Pušta ovce, i one još snene krenuše puteljkom proplancima. I svježe je. A istok sve jače gori. Kad je bila u sred proplanka, prekrstila se, pozdravila Gospu, a onda kleknula i počela molitvicu koju je od bake naučila:

O, dušice, dušo grišna,

budi dušo uvik kripna!

Kada budeš putovati

s ovog svita na drugi,

srist će tebe duv nemili, duv nečisti.

Pitat će te dušo grišna:

„Il' si moja il' si Božja?“

A ti reci, dušo grišna:

„Tvoja nisan, Božja jesan!

Ja san rano uranila

na blag danak

na Veliki četvrtak.

Rekla sam sto Jezusa

sto amena, sto križića.

Sto se puta prikrstila,

u ime Oca i Sina

i Duha Svetoga Amen!“

Mara je molitvicu brzo izgovarala. I kako bi je završila stavlja je na svoj rubac kamenčić. Molila je i molila, a kamenčića je na rupcu bilo sve više. I kad je sunce povirilo svojom prvom zrakom, a ovce se gladne predale paši, Mara je počela brojiti kamenčiće.

-          Devedeset i devet, sto, sto jedan, sto dva, sto tri … Još ću sedan pa će biti sto deset za moga Ivana.

I namirila je na stotinu i deset puta. Popila je malo vode iz boce. Uzela krunicu u ruke, te nastavila moliti. Kad su užinale, čobanice su složno zapjevale Gospin plač. Još se ranije ustala na Velike petak. Molila je Isusove krunice. Sve za Ivana. A kad je sunce izišlo Mara je kleknula te tužnim glasom pjevušila molitvicu za Veliki Petak:

Na veliki petak, danak otvori se.

Bio rajak tute, niko ne bijaše.

Sami Bože sidijaše.

Krunom oči poklopija,

slavnu krvcu otočija.

Tud naiđe sveti Pero i Nikola

pa pitaju: „Šta je tebi, slavni Bože?

Što si krunom oči poklopija,

slavnu krvcu otočija.“

„Što me pitaš, sveti Pero,

sveti Pero i Nikola, u Boga

je jedan sinak osveg svita

ponajviši, osveg svita ponajlipši.

Džudije ga uvatiše, nemilo ga udariše.

Slavnu krunu skidivaše, trnovu nabijaše.

Dokle trnje dopiraše, slavna krvca tecijaše.

Po kamenju padijaše, kamenje se raspadaše.

Sveto cviće cvatijaše.

Bog spremi dva anđela,

dva anđela rkanđela,

da to cviće pobirkaju,

u kitice sakitkaju,

u kalež ga zamotaju.

Pred Boga ga donesaju.

Ko bi znao moju molitvicu izmoliti,

tri bi duše saranija. Jednu dušu

oca svoga, drugu dušu majke svoje,

treću dušu sama sebe.

Mari su se oči suzama napunile.

-          Uvik mi se plače kad ovu molitvu molin. I sve mi nešto crno dušon oda. Neka slutnja.

Veliki je petak bio sunčan. Lijep. Mara tužna. I sve su cure bile tužne. Pjevale su tužno Gospin plač.  I onda je došla Velika subota.

-          Bože, mira danas.

Mari je krunica cijeli dan u rukama. Stigao je Uskrs. Nekako tužan. Negdje pred svetog Antu stigao je u selu jedan mladić. Nitko ga nije prepoznao. Ni njegova majka, ni sestre. Ni njegova djevojka. Kost i koža. Donio je crne vijesti.

-          Svi su naši iz sela na križnom putu ubijeni. Svi do jednoga.

Selo je u plač ciknulo, pa umuknulo. Mara je ustala ranom zorom i pošla za ovcama. Čekala je sunce. Kad je izišlo pjevala je suncu uskrsnu molitvu:

Daj mi Gospe lipi dar

Ja ću Tebi lipi glas

Da je Isus sin tvoj

Uskrsnuo na ovi današnji dan

Daj mi ga Gospe vazda

I na umrli moj dan.

Svi su iz čela čuli Maru. Baka je na oboru sjedila s krunicom u ruci. Gledala je prema proplanku, prema svojoj Mari. Suze su joj tekle niz lice:

-       Sunce moje, to je uskrsna molitva.

Fra Ante Marić