Ženska djeca bi nedjeljom kad se nije češljala vuna, pralo ni plelo bi igrala pletinjaka. Dječaci su znali smišljati i svoje igre. Neke igre su bile i neobične da bi iznenadile i zbunile i njihove roditelje? Stari su obično govorili: „Što ta dica sve neće smisliti“? Znala se ponavljati i poslovica da je i vrag rekao: „Gonite me svuda samo ne među dicu“. Tako je stric Vrane pripovijedao o dvije neobične igre koje su smislila djeca kad je on bio dijete, a to znači kako sam već rekao prije stotinjak godina. Igre su bile toliko neobične da su igrane na sreću samo jednom.
Igra prva: BIJEG S VLASTITOG SPROVODA
Koliko sam ja mogao iz pričanja dokučit kolovođa je obično bio Andrija Glibić „Adžija Jukin“. Vjerojatno je on i predložio da se igraju sprovoda. Tada obično sprovode nije vodio svećenik. Pazilo se da bolesnik prije smrti ispovijedi i pričesti i da primi bolesničko pomazanje, ali kad netko umre nije se ni zvalo goranačkog pratra, nego su ljudi sami organizirali ukop pokojnika. Poslije bi se u nedjelju javilo župniku da pokojnika upiše u Maticu umrlih. Nažalost to se više puta nije učinilo pa neki pokojnici nisu ni upisani u Maticu umrlih. Bio je uvijek netko u selu tko je znao moliti molitve za pokojnika. Pokojnici se nisu pokapali u mrtvačkim sanducima, nego ga se umotalo u bijelo platno, položilo na ljestve (merdevine) i tako nosilo u pogrebnoj povorci na groblje i položilo u pripremljeni grob. Do moga odlaska u sjemenište uglavnom se tako pokapalo i tek kasnije su počelo nabavljati mrtvačke sanduke. Grobovi su obično bili uski tako da sanduk ne bi u nj ni mogao stati.
Kad bi se pokojnik položio u grob, grob bi se zatvorio kamenim pločama i prekrio zemljom. Sve su to znali sovićki dječaci i momčići i odlučili su se igrati sprovoda. „Mrtvac je bio dakako Adžija. Našli su ljestve, umotali u neki stari arar, povezali starim užetom za ljestve, podigli na ramena i sprovod je mogao početi. Netko je u kući čuo neobičnu mješavinu glumljene molitve i plača. Izišao je vani, zaboravio sam tko je to bio. Da li Adžijin ćaća Juko ili netko drugi. Najprije je zastao od iznenađenja, a onda planuo srdžbom na dječake. Gdje će se igrati sa svetim stvarima i izazivati sudbinu? Zgrabi graninu i kreni prema „ožalošćenoj povorci“. Kad su dječaci vidjeli da se opasnost primiče, bace i ljestve i „mrtvaca“ i bježi što te noge nose. Ni „mrtvac“ nije čekao nego pokidaj uže i pobjegni s „vlastitog sprovoda“.
Igra druga: „BUDALINA TALE“
Ova igra je morala biti negdje u vrijeme Prvog svjetskog rata. Iako nije bilo ni radija, ni televizije, ni telefona, ni novina i u Soviće su stizale vijesti o ratu. Pričalo se o ratu. Neki su Sovićani i sudjelovali u njemu. Znam da je već na početku rata u bitci na Ceru poginuo Ilija Glibić kao austrijski vojnik, pradjed Srećka Sulina. U ratu je bio na Istočnom frontu Ilija Džidić, a vjerojatno i još netko samo ja ili nisam čuo ili sam zaboravio. Osim priča o ratu koji se tada vodio dječaci su slušali i junačke pjesme koje su se pjevale uz gusle obično iz pjesmarice fra Andrije Kačića Miošića „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“. To je potaklo sovićke dječake da smisle igru rata.
Kako je izgledala sama igra nije se pripovijedalo nego se samo pričalo završetku igre. Igra je završila tako da je Ivan Lukasov „Bili“ bio zarobljen vjerojatno zato što je bio najmlađi i najmanji. Određena je i kazna za zarobljenika da bude pečen na ražnju. Naložena je i vatra. Zarobljeniku su provukli kolac kroz suknenu odjeću i primakli ga vatri. „Bili“ je počeo plakati dali radi straha od vatre, dali od srdžbe što je jedino on kažnjenik teško je reći. Kad je počeo plakati njegov brat Jozo „Karađa“ mu je izrekao stih iz guslarske pjesme: „Šuti Budalina Tale još ti boja ni vidio nisi“. Bilome dakao nije bilo ništa dječaci su ipak bili razboriti da ne pretjeraju, ali je ostala priča o igri rata u kojoj kao i u pravom ratu najlošije prođu najslabiji.
Marinko Ivanković
Nema komentara:
Objavi komentar