Ne možemo izdvojit naslov koji bi bio posebniji, jer svaka priča ima svoju težinu. Toliko toga na jednom mjestu što nismo znali ili što smo manje znali, sada je uokvireno u korice ovog izdanja koje će ostati vječno.
Priča o kužnim grobovima, od više autora, vratila nas je u prošla vremena, koja nam svjedoči da je svako vrijeme imalo svoje breme. Zapravo, ti nas grobovi obvezuju da ih posjećujemo, molimo, zavjete činimo, nadu ne gubimo i s vjerom hodimo, kao što su činili i naši stari.
Zatim u baštini pod nazivom „Terminologija vezana za uzgoj duhana u Hercegovini“, Marinke Šimić, detaljno nam opisuje prošla vremena i ovu kulturu od koje su ljudi u ovim krajevima preživljavali, živjeli, snalazili se i borili, te ostajali na svom ognjištu.
Sela župe Mostarskog Graca, iz članka Tonija Marića doznajemo kako tim ljudi iz ove župe, radi na registraciji kulturne materijalne i nematerijalne baštine, što je jako vrijedno i iscrpno, te za svaku pohvalu.
Također je značajna priča i Gorana Glamuzine o ulozi i doprinosu pok. fra Dinka Maslaća u valorizaciji geološke baštine Izbična.
Priča Ivana Kraljevića o samoukom hercegovačkom ortopedu, najpoznatijem u ovom kraju. Govori o talentu i poštenju našeg malog čovjeka, njegovoj plemenitosti, jednostavnosti, poniznosti... Čovjek nije gledao na dobit, nego je iskreno pomagao i činio dobro. Unatoč torturi tadašnje vlasti sve je izdržao, vjerujući u Boga i njegovu providnost.
Posebno zanimljivo štivo je hodopis „Od Bogodola do Misišta“ koje je izišlo iz pera Dragan Vidovića. Vidović nam donosi detaljan opis od naselja Bogdala, Prova, Grabove Drage do poznatog starog misišta na Bilima. Orginalne fotografije koje prate štivo dale su pečat vremenu kojeg autor opisuje.
Zatim dva vrijedna naslova o fra Vendelinu Karačiću, o izuzetno cijenjenom franjevcu i umjetniku, sada pokojnom. Čitajući priču Josipa Mijića i fra Ante Marića možemo samo učiti i diviti se tko je bio fra Vendelin Karačić. Rekli bi smo, čovjek koji je zadužio svoj kraj, čovjek od čijih se djela treba učiti, čovjek o komu će knjige pisati... Poznata fra Vendelinova vodilja bila je: „Uvijek se može i više i bolje!“
Ivan Kraljević ponovno donosi svoju priču, ovog puta tužnog sadržaja. Priču o mladom čovjeku Mariju Pinjuhu, čiji život bi zaustavljen trenutnim virusom COVID-19. Mariju domoljubu, radniku, zaljubljeniku u tradiciju i kulturu svog zavičaja, jednostavno, čovjeku pozitivnog stava.
Posebna priča upozorenja i kritike, je priča Pere Zelenike o suhozidima. Autor svojim perom je upalio alarm i odaslao jasne poruke za ono što imamo da je autohtono, da ga čuvamo, zaštitimo i da takvo i ostane. To su naši suhozidi, naši vrijedni spomenici.
Ne možemo da ne spomenemo jednu posebno hvale vrijednu priču pod naslovom „Od malena se trn oštri“, naše č. s. Zorice Jurilj. Zorica je kroz ovu priču protkala odgoj i odrastanje u našim obiteljima, koje i danas može poslužiti kao orginalan recept za dobar odgoj.
Tu je i povijesna priča Ivana Jurilja „Mučenička smrt dvojice Turčinovićana na Božić 1944.“. Jedna istina za koju mnogi ne znaju.
Priča Andrije Zeljke, naslova „Zvezda ili Hajduk“, odvodi nas u teška vremena djece bez roditelja, njihova školovanja u domovima, te do odrastanja u ljude spremne za život. Priča puna emocije, tuge, požrtvovnosti, borbe i uspjeha.
Zatim je tu priča Mile Ivanković naslova „Voda koja život znači“, pa priča Ivana Mikulića u potraži za „Pratarskom pećinom“ i mnogi drugi interesantni prilozi.
Svaka ova priča je donijela velike istine i ostavila duboke poruke i pouke. Sve one dale su jedan veliki doprinos Vitku broj 19, čineći ga posebnim i vrijednim.
D. Zelenika, Široki Brijeg, 31.1.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar