Čudno je to kako smo svi u potrazi za nekom imaginarnom srećom; tražimo je svuda po svijetu, u bogatim zemljama, velikim firmama, poznatim turističkim destinacijama, u blizini velikih ljudi, a ona je tu, na dohvat ruke, samo je ne vidimo, piše Ivo Kobaš.
Ne vidimo je i nismo svjesni da većina od nas već ima sasvim dovoljno razloga za sreću. Tražimo je tamo gdje je ne možemo naći. Težimo materijalno osigurati svoju budućnost, pa budućnost svoje djece, pa unučadi… A kad se pogledamo u ogledalu, vidimo da smo u grču, u strahu od neizvjesnosti, od budućnosti. Što više nagomilavamo bogatstvo, u nama je sve veći strah da ga možemo izgubiti i umjesto da uživamo u stečenome, mi živimo u strahu. Oni koji nemaju bogatstvo, oni ne strahuju da će im se dijete „osramotiti“ pred drugom djecom ako nema odgovarajući mobitel ili patike. Oni ne moraju plaćati tjelohranitelje koji im čuvaju djecu od otmičara i ucjenjivača i nemaju brige takve vrste, oni se „samo“ brinu kako će nahraniti i obući djecu.
Moj drugar Pole je ovih dana pokrenuo jednu humanitarnu akciju. Želi pomoći obitelji … u bosanskoj Posavini, obitelji s nekoliko djece koja preživljava tako što selektira otpad i prodaje ga. Nemaju u kući niti u dvorištu vodu, pa je cilj akcije do zime im omogućiti da se kupaju u vlastitoj kupaonici. Bilo bi za očekivati očaj na licu ove obitelji, uplakanu i iscrpljenu djecu, pesimizam u njihovom ponašanju. Ali nema toga!
Djeca nemaju igračke koje ima većina druge djece. Nemaju kompjutor, mobitel i ostale pogodnosti, ali im je stalno osmijeh na licu. U igri su neumorna. Kreativna su u smišljanju raznih rješenja kako se za baviti. Sad je jesen, opalo je lišće i ispod oraha ga ima napretek. Oni su se u igri bacanja lišća tako lijepo igrali i radovali kao da imaju u rukama najskupocjenije igračke. A te njihove igračke nisu bile od umjetnih materijala koji su često nezdravi. Ove igračke su vani, na čistom zraku, na zemlji. One nakon upotrebe neće biti bačene i neće ugrožavati životnu sredinu, nego će u prirodnom procesu pomoći oporavku prirode. Djeca „pucaju“ od radosti i zdravlja, a nemaju mobitele! Ko bi to rekao?!
Znam, radovat će se ova djeca i kada dobiju toplu vodu u kući. Zaslužili su to, da budu kao i druga djeca. Ali poželio bih im, kao i drugoj djeci koja su u sličnoj poziciji, da zauvijek sačuvaju svijest kako je sreća u njima, u njihovoj sposobnosti da je prepoznaju i u malim stvarima, a ne isključivo u skupocjenim predmetima. Želio bih im da budu sretni, pa makar imali manje materijalnog, a ne da žive u izobilju, ali u velikom strahu.
Nema komentara:
Objavi komentar