Nekada kada nije bilo struje, prostorije su bile osvijetljene svijećama čije je svjetlo simboliziralo Onoga koji je jedini sam za sebe rekao: „Ja sam svjetlo svijeta“. To svijetlo dođe na svijet i kršćanski svijet (katolički, pravoslavni i protestantski) ga radosno očekuje na Badnji dan. Domovi su uređeni adventnskim vijencima, četiri svijeće su upaljene, a hrvatske trobojnice krase mladu travu kao znak vjernosti hrvatskog naroda Kristu i onoj koja ga je rodila – Mariji. Stari hrvatski običaji Badnjaka – slama, drvce, jaslice, polnoćka
Stari običaj je bio unijeti na Badnjak badnje drvo koje se je i nazivalo badnjak, a kuća se kitila zelenilom. Na drvu badnjaka, koji je obično bio hrastova grana ili cjepanica, bio je urezan znak križa. Do Badnjaka su morali biti završeni svi veći poslovi, stoka obilno nahranjena, sva hrana je trebala biti pripremljena, a kuća čista. Navečer bi glava kuće donosio u kuću slamu koja se stavljala ispod stola i u križ na stol. Ta slama simbolizirala je kršćansku istinu da je Stvoritelj svijeta i svega stvorenog došao kao malo, siromašno dijete iz krila majke na oštru slamu ove zemlje. Slama bi se postavljala uz pjesme, a na njoj bi se sjedilo do odlaska na polnoćku. Kićenje božićnog drvca je star običaj, ali u Hrvatskoj nije bio raširen do 19. stoljeća kada je došao u naše krajeve iz austro-ugarskih dijelova zemlje.
Domovi su se svejedno od davnina kitili cvijećem i plodovima, a to su najčešće činila djeca. Jaslice koje su se postavljale ostajale su do blagdana Bogojavljanja, a u crkvama do blagdana Isusova krštenja. One su prikazivale Isusovo rođenje, uz obvezne figurice djeteta Isusa, Marije i Josipa. Većina jaslica je imala dodatke anđela, pastira, trojice kraljeva i dr. Najstarije hrvatske jaslice čuvaju se na Košljunu i stare su gotovo 400 godina. Tradicionalno najljepše jaslice imaju franjevci, jer je prve i izradio sam sveti Franjo, nadahnut od Boga 1223. u talijanskom Grecciju. Do mise polnoćke se sjedilo, razgovaralo, pjevalo ili molilo, a poslije su ljudi odlazili na svetu Misu.
Nekada su ljudi pješačili velike udaljenosti, čak i od 10-20 km da bi došli do crkava, i to po snijegu i nevremenu. Ipak, to nije sprječavalo vjerni hrvatski puk da pohodi i pokloni se novorođenom Spasitelju. Prava vrijednost Badnjaka Mnogi stariji vjernici i danas poste na blagdan Badnjaka, prisjećajući se tako da je nekada taj dan bio zapovjeđeni post. Svakako je to hvale vrijedno jer priprema dušu i tijelo za objavljenje velike tajne – utjelovljenja živoga Boga. Mnogi danas nemaju mogućnosti ili možda želje da obdržavaju post na Badnjak.
Crkva preporučuje da se ljudi taj dan ipak uskrate od bilo kakve užurbanosti ili uznemirenosti, okrenu više i dušom i tijelom blagdanu koji dolazi – Božiću. Svi volimo pune hladnjake, borove prepune božićnih darova, sakupljene obitelji oko stola, pjesmu, smijeh i radost. Obilje može itekako biti znak blagoslova. Ali samo onda ako ne zaboravimo neiskazivi znak Božje ljubavi prema čovjeku – Krist se rodi kao čovjek. Sin Božji utjelovio se u prečistom krilu jedine koja je bila dostojna: ponizna i čista djevojka iz Nazareta Marija ga je donijela na svijet. Zato je Božić blagdan i Boga i čovjeka. Riječ je tijelom postala i prebivala među nama, piše sveti apostol. To je najvažnija i najradosnija vijest svih vremena za sve portale, novine i televizije.
Nikada ne bi trebala silaziti sa naslovnica. Neka ovaj Badnjak i ostale dane naša srca budu te naslovnice. Ljubomorno čuvajući i njegujući tu vijest u srcu, noseći je u srcu posebno na Badnji dan, osjetit ćemo neponovljivu radost i doživjeti još nedoživljeni Božić.
Nema komentara:
Objavi komentar