Goranci (11. srpnja 2004.) - Pero Drežnjak Vlatkov ispunio je svoj zavjet postavivši dvije ploče na grobčiće u Matića dragi na Vraniću u Gorancima. Pomogli su mu ih donijeti Dinko Drežnjak i Jure Jerkin, piše Pero Marić Ćitirov.
O povijesti ovih grobčića ima više vrezija, ali im je osnova ista. Radi se o dvije Marića sestre iz jedne od ondašnjih obitelji Marić iz Goranaca i o bolesti kuge koja je u to vrijeme harala.
Naime, kod posljednje epidemije kuge na ovim Podčabuljskim prostorima, 1845. godine u rujnu i listopadu, na ove se grobčiće išlo oblizavati na golim koljenima i činiti zavjete. Ta posljednja pošast kuge, srećom nije imala većih posljedica po ovaj kraj ali je ipak ostavila smrtne tragove.
Verzija priče, budući da se prenosila s koljena na koljeno svatko bi ponešto svoga u nju ugrađivao, glasi kako su ovi grobčići nastali u pretposljenjem tragičnom i dugotrajnom kužnom vremenu na ovim prostorima 1813. do 1817. Pune četiri godine ova jezovita pošast bila je poput „jahača apokalipse“ – harala je i obarala, iznenada se pojavljivala kroz znakove bolesti na tijelu.
Samo vrlo rijetkima uspijevalo je ostati na životu, prvenstveno uz pomoć tada, jedino dostupnih ljekovitih trava i razumije se, uz Božju pomoć.
Spomenuta dva grobčića počivališta su dviju sestara obitelji Marić. Jedna od tih sestara zamijetila je jezive znakove iako prelazne bolesti na sebi, te je zbog toga, od svoga stada koje nje čuvala otišla podaleko i skrila se u potoku Marića drage na Vraniću kako bi soiju sestru, također, pastiricu i njeno stado poštedjela od bolesti. Kad ju je sestra ipak, uz pomoć drugih pastira pronašla ova ju nije k sebi puštala već je u svom teškom stanju bacala na nju kamenje kako bi je odvratila te otjerala stado kući.
Sestra njena to nije htjela te su obadvije zajedno skončale između trnja i „čepurikova bušlja“ u potoku Marića drage, tu u blizini Bristovače gdje su ih roditelji i ukućani dugo tražil, pa čak i po Crnoj ljuti. Nađena su njihova beživotna tijela čije su ruke bile uvezane krunicom koja se tada obavezno sa sobom nosila. Budući da je samo jedna krunica zatečena pretpostavlja se da je jedna od sestara bila još dijete. Nisu im kopali duboke grobove već su na njihova tijela nabacili zemlju i tako su nastala uzvišenja koja i danas podsjećaju na grobčiće.
Predaja narodna govori kako su molitve vjere i oblizavanja na golim konjenima mnogo pomogle od posljednjeg naleta kuge. Ja sam osobno, kao i mnogi drugi tamošnji žitelji, svjedok da je oblazivanje na golim koljenjima oko grobčića i molitva vjere u ono vrijeme nakon 2. Svjetskog rata, mnogima pomoglo pri ozdravljenju ili pak u drugim kako osobnom tako i obiteljskim nevoljama, zaključuje Marić.
Kolika li materijalna i duhovna blaga ljubomorno čuva naša Hercegovina? Kolike legende, kolike Dive spavaju u njenim dolovima? Prema jednoj od tih predaja na Gorancima su živjele dvije sestre baš u vrijeme velikog pomora od kuge 1813. - 1817. godina. Jednoga dana jedna od sestara je opazila zlokobne promjene na svome tijelu koje su značile opaku i zaraznu bolest - kugu. Da spasi sestru, krišom jr pobjegla u Marića Dragu pod Vranićem, ne kazujući nikom ništa. Znala je da umire ali je njoj jedino bilo važno spasiti sestru! Međutim, sestra ju je tražila posvuda i napokon je našla skrivenu u Marića Drazi. Bolesna sestra joj nije dala prići sebi, bacala se kamenom na nju.
Ali je sestrinska ljubav bila mnogo jača, nepobjediva. Prišla je sestri i zarazila se opakom bolesti. Tu su zajedno umrle, tu su ih pronašli i sahranili u dva odvojena groba koje narod od milja zove gropčići u potoku Marića Drage blizu Bristovače. Kada su ih mještani pronašli, ruke su im bile povezane krunicom! Prema pričanju mnogih župljana koji su molili pomoć i hodočastili na gropčiće, molitve su bile uslišane, pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata. Pero Drežnjak Vlatkov ispunio je svoj zavjet 11. 07. 2004. postavivši dvije ploče na gropčiće djevojaka. Mi im, ovim putem, podižemo vječni spomenik u srcima ljudi!
Izvor: monografija "Župa Goranci kod Mostara", autori Marko Jurić i Dragan Vidović
gorancigo
