Božić je blagdan približavanja. Bog se nama približio toliko da je postao jednim od nas, čovjek kao mi, utjelovio se, rodio se – kao što se i mi rađamo – još i više od toga, rodio se u hladnoj noći, u štali, mjestu nedostojnu njegove veličine i moći. Nitko od nas ne bi poželio svome djetetu ili svome unuku ili unučici da se rodi u štali. A eto Bogu nije bilo mrsko ni to, on je i to prihvatio, samo da bi bio blizu ljudima, da bi bio jedan od nas. Prihvatio je siromaštvo, ubogost, oskudicu, nedostojno mjesto rođenja, kao što će kasnije prihvatiti nedostojnu i sramotnu smrt. Ljubav je Božja nepojmljiva. Bog da bi ljubio ne traži da se ispune njegovi uvjeti – najprije mi ispunite to i to, hoću doličan stan, doličan smještaj, dolično ophođenje sa mnom – i onda ću vas voljeti.
Ne, Bog nas ljubi i onda kada mi zakažemo, kada smo mi na suprotnoj strani, kada mi više volimo lagodnost nego njega, kada prodajemo i vjeru i čast, i dostojanstvo, a često i njega samoga, da bi nam život bio malo sigurniji i materijalno bolji. Bog se nije osigurao. On nije došao na sigurno, u toplo, u ugodno, u sjajnu kuću, nego je došao u hladnoću svijeta – „ne bijaše za njih mjesta u svratištu“ – tako da je njegova majka morala tražiti mjesto u prirodi gdje će ga poroditi. Božićno otajstvo nama može izgledati kao bajka jer nama modernim ljudima to sliči na bajku da se Isus rađa među volovima, na slami, a Djevica mu se smiješi, sva čarobna u svojoj ljepoti i ljubavi. Prizor kao iz bajke. I mnogo drugoga nam može postati kao bajka kada izgubimo u svome životu stvarnu nit, povezanost s Bogom, osjećaj za ljubav, za mir, za radost. Kada netko izgubi čast, vjeru, poštenje, čistoću, njemu će svi oni koji još njeguju i čuvaju čast, vjeru, poštenje i čistoću izgledati kao ljudi iz bajke, kao nestvarni tipovi. Dotle smo danas došli, nažalost, da nam je stvarnost izmakla iz ruku, iz života, stvarnost koju nas Isus uči, naša vjera, i naša slavna prošlost, a mi se okrećemo stvarnosti zla, poroka, ovisnosti, pokvarenosti, i dođemo dotle da prestanemo vjerovati u mogućnost ispravna i sveta života. Pa kažemo: to su priče, to su bajke, to su neka davna vremena, to je nešto nestvarno. Ne, Božić nije bajka, Isus nije bajka, to je stvarnost, to je život, to je realnost.
To je stvarnost koja nam bode oči, koja nas poziva i proziva, i koju – ako smo vjernici – ne možemo mimoići. Nitko od nas ne može i ne smije odvratiti oči od Djevice Majke koja s tolikom ljubavlju, spremna na sve žrtve, rađa svoga Sina i daruje ga čovječanstvu. Nije ona, pristajući da bude Isusova majka, tražila uvjete za to. Bila je spremna na sve. Mi danas tražimo uvjete i za brak, i za majčinstvo, moramo se osigurati, moramo sve imati, moramo biti situirani, a onda kada sve to imamo, nekako kao da ništa ne štima, lako sve pukne, sve manje spremnosti za žrtvu, za očinstvo i majčinstvo, za nesebično žrtvovanje. Kao da sve moramo steći sami, kao da od Boga ništa ne očekujemo, izumire ona mudra i vjernička riječ naših starih „dat će Bog“. Sveti Josip je bio spreman slijediti Mariju kamo god ona pođe, nije postavljao svoje uvjete, nije se držao svoga muškog prava, jer kada te Bog pozove da ga slijediš, ti ne možeš postavljati uvjete, možeš samo pristati ili ne pristati ne znajući što te čeka. Kada se čovjek prepusti Bogu, kada se odrekne sigurnosti i postavljanja uvjeta, Bog ga toliko ispuni da on više ne osjeća manjak i gubitak, jer je posve predan, posve je prepušten Božjem vodstvu i Božjoj brizi. Isus je jednom upitao svoje učenike koji su sve ostavili i pošli za njim: „Je li vam što nedostajalo otkako ste sa mnom?“ Oni su odgovorili: „Ništa, Gospodine“.
Nama će uvijek nedostajati ono bitno, ono životno važno zbog čega se uopće živi, ako se ne prepustimo Bogu i njegovoj brizi, njegovoj providnosti. Da se naši roditelji, i roditelji naših roditelja, nisu uzdali u Boga i da nisu s vjerom govorili „dat će Bog“, ne bi bilo ni njih, a ni mnogih od nas ne bi bilo ovdje. Ne bismo se rodili, ne bismo ušli u život, u ovaj svijet. Tako je i Bog Otac svoga Sina poslao na svijet, znajući što ga ondje čeka, da će mu biti teško, mučno, oštro na oštroj slami, hladno u noći i hladno zbog hladnoće ljudskog srca, ali svejedno je to učinio, jer ljubav ne računa, ne postavlja uvjete, ne stvara idealan svijet da bi došla u nj. Ljubav dolazi u nesavršen svijet da bi ga preporodila. Ljubav koju Isus donosi od Boga Oca hoće preobraziti srce čovjekovo, hoće ga omekšati, očistiti od sebičnosti, dovesti ga u stanje da ljubi Boga istinski i svoga bližnjega kao sebe samoga. To je Božji ideal, to je Božja stvarnost, i mi ne možemo pobjeći od nje. S time se moramo suočiti, s time se moramo razračunati, jer Bog koji se toliko žrtvovao za nas tražit će od nas da mu vratimo barem mrvicu ljubavi, barem mrvicu vlastite žrtve za njega i za njegovu stvarnost.
Božić je blagdan približavanja. Približiti se treba Isusu, Bogo-čovjeku, koji je zbog nas sišao u ovaj svijet, u naš svijet. Nemojmo gledati što nam nedostaje, što nas tišti, što nas udaljava od njega, pa da kažemo daj mi Bože to riješi, pa ću te onda prihvatiti. Ne, prvo ga prihvatimo, pa će nam on nadoknaditi sve, poravnat će sve u našem životu i dati nam ono što samo on može dati. Približimo se i jedni drugima, jer ne može se pripadati Bogu, a da istovremeno jedni druge glođemo, satiremo, preziremo i odbacujemo.
Nedavno je na njemačkoj televiziji održana polemika, rasprava, između dvojice poznatih filozofa, koji su bili vrlo udaljeni jedan od drugoga, po stavovima i razmišljanjima, po etičkim i moralnim principima. Njih su dvojica napadali jedan drugoga, često i oštrim riječima. Mediji su stalno govorili o dvojici „nepomirljivih i ljutih protivnika“. Jedan je TV-voditelj došao na ideju da ih pozove u studio, da napravi emisiju, pa neka kažu jedan drugomu što misle. Danima prije te emisije mediji su brujali o tomu kako će to biti žestoka, burna rasprava i gledateljstvo je već bilo pripremljeno na pravi rat riječima. Budući da su njih dvojica došli u studio sat vremena prije početka emisije, voditelj im je ponudio jelo i piće, i rekao: počastite se, ja ću doći po vas kasnije, i otišao. Njih su dvojica ostali sami, za istim stolom, zajednički objedujući. Njihova je rasprava te večeri ispala neuobičajeno smirena i blaga, bez povišenih tonova, mnogo manje borbena nego što su mediji očekivali. Očito su se ova dvojica ljudi, ostavši sami, uz zajedničko jelo, približili jedan drugomu, osjetili nešto ljudsko, nama svima zajedničko, što ih je povezalo i otupilo njihovu oštrinu. Ne možeš napadati nekoga s kime dijeliš zajednički kruh ili piješ bocu zajedničkog vina.
Braćo i sestre, Božić je blagdan približavanja. Neka i u nama zaživi ono ljudsko, toplo, srdačno, nesebično. Bit ćemo sretniji, vjerujte mi, bit ćemo radosniji, a Isus koji se rodio u Betlehemu obasjat će naš osobni život, život našega naroda, i otvoriti nam vrata koja vode u bolju sutrašnjicu. Amen.
