Učenici četvrtih razreda, u petak, 30. listopada, u jednodnevnom izletu posjetili su Gorance, a kako su sve doživjeli možda najbolje opisuje uradak učenice Marine Gvozdenović iz 4.2 razreda.
Prazan autobus ispred naše škole jutros je nestrpljivo čekao nas, učenike četvrtih razreda i naše učiteljice. Udobno se smjestivši u sjedala autobusa krenuli smo na kratak, ali sladak put. Krenuli smo posjetiti prirodu. I dok smo u mostarskoj kotlini ostavljali buku, automobile i užurbanu svakodnevnicu radovali smo se što ćemo kroz samo pola sata stići podno planine Čabulje u Gorance.
Ljeti smo često u Gorancima u potrazi za nižim temperaturama, a Mostar ostavljamo da gori na 35°C. Ipak, moram priznati da je jesen u ovom goranskom kraju zaista nešto posebno. Iako je već kraj desetog mjeseca i iako je Mostar grad koji se ne stidi svojih zelenih površina, kao da sam tek sad postala svjesna ovog godišnjeg doba.
Ogoljene grane ponosno stoje iznad svog opalog lišća kao da ga i dalje čuvaju. I nitko ga ne sklanja baš kako i treba biti, kako bi ono ponovo postalo zemlja i hranilo mlado lišće u proljeće. Presretni smo utrčali u Doline park na teren od lišća koje je u svim svojim nijansama šuškajući odavalo naše kretanje i nazočnost. Lopte košarkaške, odbojkaške i nogometne počele su letjeti na sve strane i nisu stale sljedeća dva sata.
Ljuljačke, klackalice, klupe sve je bilo puno učenika kojima je nakon sati učenja o prirodi trebao baš jedan ovakav izlet kako bi sve to „leglo“ i trajno se urezalo u naše najdraže uspomene. Nismo vidjeli nijednu životinju, ni lisicu, ni vuka. Kako bismo i mogli, kad životinje ne vole buku. A u Doline parku bilo je danas bučno. Toliko da u drvoredu lijeske nije bilo niti jedne vjeverice. A idu hladni dani i treba spremiti zimnicu. Ili su to možda već obavile?
Nismo koristili kompas, ali smo vidjevši sunce visoko znali da je podne i da nažalost moramo natrag. Znali smo tada i gdje je jug, a onda i sjever, istok, zapad. Priroda nas je srdačno dočekala, a zašto i ne bi? I mi smo priroda, dio smo nje. Čuvamo li prirodu, čuvamo sebe. Volimo li prirodu, volimo sebe. Gledamo li to tako (a drugačije ne možemo nikako!) moram ispraviti samu sebe. Nismo krenuli posjetiti prirodu. Krenuli smo se vratiti njoj, sebi.
osssk.edu.ba
