Kao što znamo, Papa je proglasio Godinu milosrđa. Među ostalim i zbog toga što nemilosrđe, nemilosrdnost, sve više uzima maha u svijetu. Nije teško vidjeti da i mi sami često u svome životu dajemo prednost tvrdoći, osjećaju nadmoći, bahatosti, a milosrđe negdje guramo ustranu kao smetnju na putu probitka i koristi.
Otvrdnuće srca je suprotnost milosrđu. Koliko moramo moliti da nam srce ne postane tvrdo! „Ah, kad biste danas poslušali glas njegov. Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji” (Ps 95, 7-8). Postoji zastrašujuća mogućnost da srce otvrdne, okameni, da postane tupo i bezosjećajno. Upravo je to onaj prvi, izvorni čovjekov grijeh spram Boga i bližnjega. Naime, kada čovjeku otvrdne srce, on otpada od Boga. On tada odbacuje Boga i mišlju i riječju i djelom. I ne samo odbacuje, nego ga izruguje. Možda poznajemo takve ljude među nama, a možda i sami spadamo među njih. Isus je došao mijenjati naše ljudsko srce. Učiniti ga blagim, milosrdnim. Sam nam je pokazao kakvo bismo srce trebali imati.
Očitovao nam je Očevo milosrđe, koje uvijek ima strpljivosti i razumijevanja, blagosti i suosjećanja za sve naše ljudsko, čak i za naše najveće nevjere i poroke. I nikada ne kaže: „Ništa ne valjaš, odbacujem te, proklinjem te, odlazi od mene!” Ne! Uvijek je spreman oprostiti, primiti nas natrag, zagrliti i reći: „Pa samo to čekam godinama, da dođeš k meni, da omekša tvoje srce, da tvoje srce priđe mome srcu, jer u mome je srcu neizmjerno bogatstvo ljubavi i milosrđa. I ja te obdarujem milosrđem svojim. Primi ga i daruj ga drugima. Nemoj zaboraviti da si obdaren, jer to što si primio moraš dijeliti. Nemoj biti poput onoga zlog sluge komu je gospodar oprostio sve dugove, a on otišavši od njega, dohvatio svoje drugove pa ih nemilosrdno stao daviti i tući da mu vrate dugove. Ako je tebi oprošteno, kako to da ti nisi spreman oprostiti?” „Mjerom kojom mjeriš tebi će se mjeriti” – kaže Isus. I mi to tako brzo zaboravimo u životu.
Zaboravimo tako važnu životnu činjenicu: da moja mjera određuje Božju mjeru prema meni. Već sada, a poglavito na sudu poslije smrti. Bog je milosrdan, ali i pravedan. Zato Isus i kaže: „Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe.” Milosrđe može primiti samo onaj tko zna što je milosrđe, tko ga je iskusio, u životu prakticirao. Onaj tko ga je okusio, dijelio, davao. Taj zna što je milosrđe, on ima životno pokriće da primi konačno Božje milosrđe. Tko to nije činio, on ga je zakopao, okamenio, konzervirao – što li je već učinio s njime? – odrekao ga se kao nečeg suvišnog, štetnog i nekorisnog. Ali, upravo milosrđe spašava. Upravo milosrđe otvara vrata. Upravo milosrđe daje nadu. Upravo milosrđe i samo milosrđe otvara vrata raja, a nemilosrdnost otvara vrata pakla.
Ništa ne čini srca toliko tvrdim kao vlastita pravednost. Opravdanje sama sebe početak je svake tvrdoće srca spram drugih. Ako ćemo samo tražiti opravdanja, svi ćemo biti u pravu, jer svatko opravdava sebe i svatko hoće biti u pravu. Nevjerojatno je kako čovjek lako i jednostavno opravda sve u svom životu, i ono što valja i ono što ne valja. Pogotovu ono što ne valja. Takvi smo ljudi, ja prvi. Ali, ako se imalo zamislimo nad sobom, ako imalo uđemo u doticaj s Isusom i njegovom riječju, mi odmah lako vidimo da su sva naša opravdavanja neistinita i da samo služe našemu egu, našoj nepopustljivoj i tvrdoj sebičnosti.
I da je tako moguće živjeti godinama, desetljećima, sve do smrti. I da to nije dobar život. Da je to promašen život. I da je važno znati ono što Isus kaže: „Istina će vas osloboditi.” Tek kada ja uđem u istinu o sebi samome, u istinu koju mi Isus podastire, ja mogu biti oslobođen. Tek tada mi se otvara pogled da sam slab i bijedan čovjek koji ne može bez Božjega milosrđa. I kada ga iskusim, mogu ga dijeliti drugima s osjećajem blaženstva: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe” (Mt 5,7).
Kolumna
