Bog visoko, a jama duboko

...otežavana nedostatkom sredstava, ali i golemim preprekama od otpada i minsko-eksplozivnih sredstava ubačenih u nju, a upućeni tvrde da se pri dnu jame nalazi i debeli sloj betona. A ako je netko u tu dubinu lijevao beton, onda je nešto sakrivao. Rijetke informacije, zapravo samo kada ih ima, o svemu daje Tužiteljstvo BiH te Institut za nestale osobe. 

Ovdje se počelo istraživati još 2008. godine u studenom, a zbog ružna vremena, prekinuto je već koncem prosinca, a nastavljeno naredne godine, kada su u srpnju ekshumirana četiri ljudska skeleta. Ispostavit će se da se radilo o žrtvama tri osobe srpske i jednoj hrvatske nacionalnosti. DNK analiza će nepogrešivo utvrditi da se radilo o Gordanu (Braco) Zurovcu, Dragomiru (Mladen) Iliću, Slaviši (Neđeljko) Kandiću i Vladimiru (Ante) Paviću.

Žrtve ratnih zločina 

Pronađeni su na dubini do trideset metara, a tragače čeka još sedamdeset. Do danas se stiglo do njezine polovice. "Jama, prema informacijama mještana, duboka je oko stotinu metara, a mi smo do sada došli do dubine oko 50 metara. U jami se nalazilo puno neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava, ogromne količine raznovrsnog smeća, slojevi zemlje i kamenja. Dakle, riječ je o veoma teškoj i zahtjevnoj ekshumaciji, kako zbog specifičnosti lokacije, jer je u pitanju duboka prirodna jama, tako i zbog otežanih radova jer su se morali stvoriti uvjeti za ekshumaciju, odvoženje smeća i čišćenje jame od minsko-eksplozivnih sredstava, dakle, stvaranje sigurnosnih, ali i općih uvjeta za početak ekshumacije", priopćeno je iz Instituta, a ovih dana bi se tragačima trebale priključiti i timovi SIPA, točnije, Jedinica za specijalnu podršku koja će se spustiti u unutrašnjost jame. 

Potrazi će se priključiti i tim Rudarskog instituta iz Tuzle. Za sudbinom ove četiri osobe dugo se tragalo, nada da su živi gotovo da nije ni postojala, jedan je nestao u Mostaru u proljeće 1992, a trojica godinu kasnije, u siječnju i veljači. Identificirani su prije pet godina, a intenzivirana istraživanja Radače odgovorit će na pitanje jesu li u njezinoj utrobi ostaci trojice preostalih nepronađenih a nestalih iz zapovjedništva 4. korpusa Armije BiH, tada smještenog u zgradi Vranica, prvih dana sukoba ARBiH i HVO-a. U javnosti su se pojavile i pretpostavke da Radača krije i nekoliko stotina nestalih osoba srpske i bošnjačke nacionalnosti, a osnovanost te sumnje vremenom potvrdilo je i Tužiteljstvo BiH. Za Radio Slobodna Europa, novinaru Mirsadu Behmenu glasnogovornik Tužiteljstva Boris Grubešić prije nešto više od mjesec izjavio je: 

"Aktivnosti se nastavljaju u narednim danima, kada bi se trebalo doći do dubine od 70-80 metara, gdje se očekuje pronalazak posmrtnih ostataka više osoba, žrtava ratnih zločina, čija tijela su bačena u prirodnu jamu, koja je nakon toga, radi prikrivanja, zatrpana građevinskim otpadom, raznim materijalima i eksplozivnim napravama. Prema prikupljenim dokazima i saznanjima, na ovoj lokaciji nalaze se posmrtni ostaci većeg broja žrtava, uglavnom srpske i bošnjačke nacionalnosti, ubijenih '92, '93. i '95. godine". Do danas je to najsvježija službena izjava o ovom mučnom poslu. 

Informaciju o tome da je otvorena istraga o jami Radača prvo je objavilo Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije, navodeći da se radi o vrlo opsežnoj potrazi koja se odnosi na veliki broj ratnih zločina počinjenih tijekom 1993. i 1994. godine nad više stotina žrtava, te se naše državno tužiteljstvo ozbiljno dohvatilo suradnje s kolegama iz Srbije, budući da se tamo nalaze svjedoci koji su dali iskaze o Radači i nestalima. Tako se stvar posve uozbiljila, a državno Tužiteljstvo preuzelo je slučaj koji se do tada službeno vodio u Odjelu za ratne zločine Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije. Na širem prostoru Goranaca tijekom prošlih godina istraživane su još dvije jame, Bahtijevica i Rimski bunar. Iz Bahtijevice su ekshumirana tijela četiri osobe srpske nacionalnost - svi iz obitelji Vuković. Iz jame Rimski bunar 2007. je ekshumirano 16 žrtava ,među kojima su bila tijela pripadnika Armije BiH koji su nestali 1993. iz spomenute zgrade Vranica u Mostaru. Svaki put kad prođem tom cestom, vidim ljude kako se kreću oko uskog grla jame i gomile otpada koje izvlače iz njezine utrobe. Moje obilaženje ovoga područja nije vezano isključivo uz ovu potragu, te će se u međuvremenu ponešto novoga sigurno priopćiti javnosti, a i sam ću navraćati i gledati da ne budem na smetnji ako me uopće puste blizu. 

Razmišljao sam o tome kako su mogli stradati ovi ljudi. Ovi identificirani. Trojica sigurno samo zato što su bila Srbi, a neslužbeno doznajem da je ovaj Hrvat, Vladimir Pavić stradao zato što je jednoga od njih pokušao zaštititi. To ću svakako istražiti, premda su mi šutnja i neznanje posvuda odgovori. Bogodol je zbog ove jame ušao u najcrnje kronike nedavne prošlosti, imao je Bogodol jednako tako tešku ili težu prošlost, no nisu mu kronike bile tako crne. Odavde su ustaše na početku Drugog svjetskog rata odvele 78 ovdašnjih Srba, u tadašnju Lišticu, u Dogane, duhansku stanicu. Pobunili su se mještani, susjedi Hrvati, ali je ustaše ozbiljno zabrinuo župnik goranački, fra Zlatko Sivrić; bio je najpoznatiji franjevac u Hercegovini i prije rata, žestoko se zalagao za jednakosti svake vrste, osobito za prava radnika. O fra Zlati, kako su ga subraća i narod zvali, napisana je knjiga "Crveni fratar", jer tako ga se tretiralo i u ratu i sve do smrti, pa kako je fra Zlatko uglavnom zaboravljen, makar u široj javnosti, jer davno to bijaše, franjevci su ostavili dosta zapisa o njemu i njegovoj hrabrosti, no o njemu i subraći koji su glave za Srbe založili u to teško vrijeme pisat ću uskoro. Nije baš za tek usputno spominjanje! Osobito što je nevjerojatno da su takve stvari gotovo posve zaboravljene. 

Pravoslavni Srbi Bogodol su počeli naseljavati početkom 18. stoljeća, bijahu to crnogorske obitelji Bojanići, Ivaniševići, Matkovići i dolaskom slijedećih, pravoslavna se zajednica ovdje širila, gradeći imetak na blagim brežuljcima, radeći polja u dolovima. Živjeli su kao i Hrvati, disali isti zrak, samo su se malo različito molili Bogu. Srbi u crkvi koju su izgradili 1936, a Hrvati u goranačkoj, do koje su morali pješačiti oko osam kilometara, a sredinom šezdesetih tu će i oni izgraditi filijalnu crkvu Svetog Ante Padovanskog. 

Za nju će zemljište dati župljanka Luca Čuljak Logaruša i umrijet će udova Tome Čuljka, uglednog Bogodolca, dvije godine nakon izgradnje crkve. Teška je njihova priča: imadoše pet sinova, tri su poginula u Drugom svjetskom ratu kao vojnici, ne zna se točno ni gdje ni kako, četvrtoga su četnici ubili na Risovcu u onom velikom koljačkom pohodu 1942, a posljednji je pak stradao od pada s konja. Mučio se godinu, pa umro. Sahranjen je pokraj oca i brata u groblju na Risovcu, a dobra Luca u bogodolskom groblju Draga. 

Dvije godine nakon nje umrijet će druga Luca Čuljak, Broćanka, dakle, bogodolska nevjesta od Brotnja, a ona je bila kuma crkve. Imala je američku mirovinu od pokojnog muža i sve ušteđeno darivala je tadašnjem župniku fra Kreši Jukiću. Neka zvoni za viru Isusovu, kazala je. Dvije godine nakon što su pravoslavni izgradili crkvu, katolici će 1938. podići kip Svetom Anti, i to je bilo stožerno molitveno mjesto ovog kraja tih godina, hrvatska starina tu su Vrljići, Čuljci, Prskale, ali su povremeno živjeli i drugi; nekako su Hrvati stalno migrirali, i što su htjeli i što su morali, i neki Srbi su odlazili u Ameriku prije Velikoga rata, ali se nakon Drugog svjetskog rata masa Hrvata raselila, što po ravnima Slavonije, što po prekomorju, po Americi i Australiji, ponešto i po zapadnoj Europi. Bogodol ima na desetke više potomaka po svijetu negoli ih je po Hercegovini ukupno! Prva raseljavanja Hrvata nisu bila daleko, koncem devetnaestog stoljeća naseljavali su ramski kraj i uskopljansku dolinu. Doduše, kršćani su prvi put masovno odavde utekli na jug po provali Osmanlija, ali ih se ipak nalazi u povijesnim maticama, gdje se i Bogodol spominje prvi put još 1632. I u godini poslije nje, u sidžilima koje je obradio M. Mujić, a gdje se tadašnji kroničar poziva na "svjedoka Miloša". Tijekom četrdesetih, za rata, dosta Srba stradalo je od ustaša, nešto Hrvata od četnika, ali, nažalost, najviše od partizana i novih vlasti po prestanku rata. Nije zabilježeno da su bogodolski Srbi i Hrvati naudili jedni drugima, činili su to ljudi u odorama iz nekih drugih krajeva u kojima nitko nije ni čuo za ovaj "Božji do". Njegovi hrvatski potomci danas žive uglavnom u mostarskim naseljima Cim, Bijeli Brijeg, Vihovići ili Orlac, a Srbi su se raseljavali po Vojvodini (i neki Hrvati, uz poslovična naseljavanja Slavonije), danas ih je najviše u Srijemu, najveći odlasci odavde bilježe se već kasnih pedesetih, valjda kad su zadimili prvi tvornički dimnjaci po Mostaru i drugim gradovima. 

Tko će se vratiti? 

Šezdesetih i sedamdesetih već i po gradovima gdje su bogodolski Srbi i Hrvati opet bili susjedi, uglavnom Hrvati odlaze put zapadnoeuropskih "bauštela", i njihovi potomci po njemačkim gradovima pamte valjda poneku materinsku riječ. I kada će, napokon, ova Hercegovina biti zemlja povratka, ne samo odlaska. 

Ništa se tu promijenilo nije. I cijeli ovaj jebeni zemljopisni kontekst premještanja, progona i čekanja na povratak, za kojega je sve manje zainteresiranih. O tom razmišljam dok gledam dokud su malobrojni mostarski Srbi, a valjda i oni lozom odavde, dogurali u obnovi crkve porušene pred zadnji rat, a ostaci stare razbacani uokolo. Od groblja ju samo cesta dijeli, ali to za ove ljude odavno nije cesta života. 

Tko će se vratiti? Možda samo starci koji bi da ih se tu ukopa, mladi su potražili druge mogućnosti. I Hrvati koji se zadnjih godina naseljavaju ovuda, u pravilu su imućni ljudi, samo trebaju nove prostore i horizonte. Doduše, Srbi su otišli devedeset druge, nisu ubilježeni nikakvi okršaji njih i Hrvata, čak se to s dozom ponosa spominje ovdje, ali se zna često čuti i da su otišli da bi se vratili "kad ovo JNA oslobodi", a znamo da - nije. I uopće, kuku onom koga ikakva vojska oslobađa! I zašto Bog bude visoko kad god je jama duboko...

Dragan Marijanović | Oslobođenje

Podijeli na:

Nema komentara:

Objavi komentar

Zapratite nas na FB, Instagramu i Twitteru, lajkajte i podijelite objavu

a

google.com, pub-8801838836830184, DIRECT, f08c47fec0942fa0