Kućica na kraju svega


Gospođa Radica Čuljak pripravila je kavu kao da ćemo ostati kampirati u njezinoj kući! Golema džezva oko koje se može skupiti cijelo susjedstvo. Zadržala je to iz nekog vremena kad je ova kuća bila puna.

Sada i nije, sama je tu sa sinom, a dolazak Draženke i Šime vratio je veseli žamor u nju, jer novinari se mijenjaju kao na vrpci, a dolazi i brojna rodbina, mnogi koji se sjećaju tih dramatičnih dana iz sječnja 1985. Susret sa Fazlijom Hebibovićem (Donio im svoju novu knjigu o Mostaru) i Dragom Marićem bio je emotivan, ali nekako drukčiji od drugih susreta s novinarima koje sam vidio, nije bilo pitanja i odgovora, ovi stari ''vukovi'' razgovarali su s njima kao sa svojom djecom, valjda i zato što, primjerice Drago, koji već odavno ne piše, više nije primoran išta pitati za javnost, nego je razgovarao s njima o njihovom životu onako kako se razgovara s djevojkama koje su negdje zagubile trideset godina i nisu imale noge, a sada su zrele žene i samo onaj tko zna da su nekada davno izgubile noge zna i da nose proteze, ali nitko drugi to ne može primijetiti niti išta ukazuje na to.

Molitve

Jutro kada smo navratili na kavu gotovo su dočekale u nekim rođačkim svatovima i plesale cijelu noć! Još jedan zanimljiv detalj pada mi na um, ''pokupljen'' iz razgovora s Dragom. Naime, kada je intervjuirao cure odmah nakon te nevolje, rekle su mu da ih je ''držala molitva'' i normalno je da mlade vjernice koje su za dlaku ostale žive istinski vjeruju u učinkovitost svojih molitava i nesumnjivu Božju pomoć, no, još je bio komunizam, pa i beogradska Politika još čvrsto u njegovim rukama, tako da je za pisanje o božanskim čudima još bilo rano i dvojio je Drago napisati to ili ne, pa ipak jeste. I sam se iznenadio što su njegove novine doslovno objavile svaku riječ iz djevojačkih izjava.

Džezva je napokon prazna, pa smo pozdravili kolege i krenuli put Bogodola i zaselka Draga, gdje je dom njihova djetinjstva, a kada se nakon puno godina ljudi vraćaju takvim mjestima, uvijek su uzbuđeni i sestre su to dobro podnosile. Nije im bilo jasno otkud taj asfalt, sve te goleme nove kuće i činilo im se da se tu sve promijenilo. I jeste. Stajali smo više puta. Gdjegod radi lijepih prizora, livada i konja po njima, gdjegod zbog ružnijih stvari koje su izazivale ponajprije moju pažnju. Ovo je ovuda sve bila srpska zemlja, a tamo njihove kuće, komentirale su sestre izmijenjene slike sjećanja. Više nije, kažem. Rat je sve promijenio.

Kada sam prošli put prolazio ovuda, vidio sam na jednoj zaravni podignut šator, bila je nedjelja i mislio sam da je neka omanja fešta. Ali, taj je šator opet tu, pa ne feštaju valjda deset dana! Vidović mi kaže da je to jama, Radača. Ona Radača? Pitam. Da. Tu smo skrenuli dvjestotinjak metara od puta. Jamu čuvaju dva policajca, nije im drago što fotografiram, ali velim im da je ovo javno mjesto i moj posao je javan pa mi više nisu prigovarali. Nikada nisam vidi sličnu jamu u ravnini. Jami ću se posvetiti čim obavim plan sa sestrama, one će uskoro natrag, a dan se već primiče kraju. No, svejedno, pogled na tu jamu i dah smrti koji izvire iz njezinog mraka, neće me dugo napustiti.

Napustili smo asfalt i sišli niz strminu, a kuću Čuljkovih našli među tri oraha, kamenu i malenu, tipičnu podplaninsku, na rubu vododerine koja u proljeće nosi sve pred sobom.

Cijeli ovaj kraj, od Mostara do Širokog, pa i dalje do Posušja, sa sjeverne strane označen je ovim strmim klancima koje je dodatno produbila voda, a ljeti ih zatvori gustiš.

Njihovim rubovima vode uski putići, sve do sljedeće drage i dalje do neke normalne komunikacije. Drage su obično kraćenice kojima se teže ali brže stiže do ceste, a dalje je lako. Sve one imaju imena, a ova bogodolska, uvrh sela i još dalje, eto nema, načisto se zove Draga. Čudi me da nije Čuljkova draga, jer imena ionako dobivaju uglavnom po najbližem prezimenu, a Čuljci su jedini živjeli ovdje. Sestre mi pokazuju kuda su čuvale ovce dok su bile male, sjeta je izvirala iz njihovih očiju, a suze kada bi govorile o pokojnom ocu Marku, koji je umro 1995. Shrvan šećernom bolesti poticanom brojnim bolnim događajima.

Kameno zdanje

Sve je oko kuće zaraslo. I oko štale. Marko ju je sam sagradio, klešući kamen po kamen, ali i oko nje je gustiš. Stara pojata se urušila. Malu ledinu iza štale uzorale divlje svinje.

Orasi dobro rodili, najveći dio će propasti, a jedan dio pokupit će prolaznici. Ovaj dio podplaninja potpuno je mrtav. I tri su košnice na terasi ove kuće mrtve. Sestre se sa sjetom prisjećaju pune osnovne škole koja odavno nije vidjela đaka, niti će ikada više. I veličina škole govori o davnoj potrebi za smještajem puno đaka. One su išle u tu školu, tada je već počela izdisati, a narod se premještati u Mostar. Mnogi i u Slavoniju. Škola je izgrađena 1950. Škola je zatvorena 1980. U odličnom je stanju to kameno zdanje, a njegovo prizemlje služi kao ured, najprije mjesne zajednice, a potom kao najsjeverniji područni ured iz vremena kada je Mostar bio ustrojen po općinama, a Bogodol bio dio općine Zapad. Iza škole odvaja se put prema Blidinju, a planinari su markirali staze prema vrhovima Čabulje. No, i to trune. Koliko je ljudi ovdje živjelo i umiralo, trebalo je šest grobalja. Križi, narod ga zove Križine, staro je gotovo osam stoljeća.

Sestre mi pokazuju putić kojim su krenule tog šestog dana siječnja, ali ne vidim ga, pokrila ga drača, njim odavno nitko nije progazio. Opet pričamo o tome. O ptici, vrapčiću koji je svakoga dana nekako u isto vrijeme dolijetao do sestara zarobljenih u klancu, vagao na tankim nogicama i promatrao ih. Padalo nam je na pamet da mu za nogicu svežemo poruku, možda je vidi neko iznad Bile drage, onako kako se poruke šalju po golubovima, ali smo odustale, ipak nam se činilo nemogućim.

Jeste li se uplašile za život?

Jesmo samo prvoga dana, više ne.

Zašto?

Kada smo preživjele prvu noć, kazale smo: zašto bismo umrle sljedećega dana, a nismo prethodnoga? I nipošto nismo smjele umrijeti zbog mame. Tu bol nismo joj smjele napraviti, eto, to je to.

Zapravo, sestre kažu da nisu razbacivale snagu, bile su mokre i promrzle, grijale su jedna drugu, molile i ohrabrivale se, a noću nisu dozivale. Tko bi ih noću čuo i tko bi noću prolazio po toj strašnoj studeni po kojoj ljudi iz rijetko naseljenih selca Radešice ni danju nisu izlazili iz kuće, snijeg je sve bio zatrpao. No, pokazat će se, bilo je onih koji su ih čuli. Čuo ih je lovokradica, ali je pobjegao. Ili je mislio da je to bila lovočuvarska stupica za nj ili je odlučio šutjeti da se tko ne bi raspitivao otkud ga tu u vrijeme lovostaja (tada se još proganjalo lovokradice), te je odlučio o svemu šutjeti, a da nije, možda djevojke ne bi ostale bez nogu i bile bi spašene drugi dan. A možda bi bile spašene i da su neke seoske babe manje vjerovale u vile i vilenjake i čudne prikaze u Biloj dragi, jer neke su priznale da su čule zapomaganje, ali su se zatvorile u kuće, dograbile krunice i molile duple doze, jer se eto i sotona kroz djevojačke glasove primaknuo Radešicama i doziva iz pakla Bile drage!

Prestravljeni snimatelj

Nije ni Drago Macugić otprve povjerovao da čuje to što čuje, ali se presabrao i shvatio da dolje doista leže djevojke, koje su na sva (bespotrebna) pitanja odgovarale točno: Znate li koga u Radešicama? Znamo, toga i toga, znamo i tebe! Dvojio je Drago da ga ne zajebavaju lovci, jer je i on zbog bolesti noge ležao dugo, pa je mislio da ga susjedi zezaju, a njega je vani izvukao zimski pjev sojke. Sve je ovo zapravo moćan scenarij za film koji nikada nije snimljen, kanadske producentske kuće inzistirale su da priču sestara Čuljak snime negdje u Kanadi, ali one nisu pristale, nije to - to, objašnjavaju mi, nije to isto. I, pazite sad; obećale su si da neće više odlaziti do tog klanca, ali Zdenko Jurilj, kolega novinar, scenarist i dokumentarist dugo ih je nagovarao da snimi dokumentarac o njima. Toplo sam im ga preporučio. I kad sam mislio da su sestre već u svojim domovima u Torontu, Zdenko ih je uvjerio da odu do Bile drage, kada su pristale, nabrzinu je okupio ekipu. I dogodilo se čudo neviđeno; sestre su se spustile užadima na ono isto mjesto.

Samo su rekle, hoćemo li? Hoćemo! I u dno klanca. No, snimatelj se prestravio i one su već dugo bile dolje dok se i on osmjelio.

Eto sestara nagodinu. Uporne i odlučne primorale su Kanađane da dođu u Hercegovinu.

Hoćete film?, morate u Bogodol i u klanac s nama! Ta volja, ta upornost dobro im dolazi u poslovima kojima se bave, osobito Šimi. Ona radi sa djecom koja su ostala bez nogu. U Kanadi djeca ostaju bez nogu na bizarne načine, najviše od kosilica. Roditelji kose travnjake, nose slušalice na ušima, djeca uzalud dozivaju i eto ih učas do kosilica...

Njezino strašno iskustvo pomaže im prebroditi tu traumu.

Kako su i one mnoge traume prebrodile i ostale normalne. Jednostavne cure koje kao da nikada nisu ni otišle iz Bogodola.

Dragan Marijanović | Oslobođenje
Share:

Business

Popular Posts

© GORANCI.BLOGSPOT.BA Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!
@ 2018 - GORANCI.BLOGSPOT.BA
Sva prava pridržana