Vukovine obilazim kao da sam dospio na neki drugi planet. Kao da tu nitko nikada nije bio, a da su ovi što su ostavili tragove, trošne pojate kroz čija krovišta zuji lagani planinski vjetar, i čatrnje u kojima živi samo mrak, iščezli zauvijek. Čudna je ljepota ova Raška Gora. Ima nešto u njoj što pomalo plaši. Nigdje i nikada nije lijepo naići na mjesto koje je pusto. A nije Černobil!
U publikaciji legendarnog Huseina Čišića "Mostar u Herceg-Bosni", (preuzeto Drežnica.ba), detaljno se opisuju događaji davnoga vremena i velike operacije uskoka, koji su, poticani i naoružani od mletačkih vlasti, s velikom vojskom i pod zapovjedništvom nekoliko vojvoda, među koima je najglasovitiji bio Stojan Janković, koji će izgubiti glavu u Duvanjskom polju, u velikoj osvetničkoj potjeri Osmanlija. Taj kratki rat bio je vođen na širem prostoru zapadno od Neretve, uključivo sa svim okolnim planinama, sve do ponad gornjeg toka rijeke Vrbasa, s Drežnicom, Gorancima, Raškom Gorom i Čabuljom, Cimom i Ilićima, pa do južnih prilaza, uključivo s kompletnom tadašnjom mostarskom čaršijom, koja se u velikoj nevolji zatekla, pa, ovaj tekst, premda pisan isključivo sa stajališta Osmanlija i lokalnog muslimanskog stanovništva, dobro svjedoči tvrdnji da cijelo vrijeme osmanske okupacije Hercegovine, zapadna Neretva nikada nije bila sigurna, i osmanlije su desnu obalu Neretve, te dolinu rijeke Lištice, sve visoravni i planinske putove nadzirali gustim stražarnicama, a muslimanski narod izbjegavao se tamo naseljavati. Samo su turske oružane formacije tuda jezdile.
Groblje u Vejzovićima
Čak i u prastarim pjesmama koje opisuju strahove graditelja Starog mosta, neimara Hajrudina, uskoci su navođeni kao najveća opasnost, puni su ih zapisi i sidžilisi toga vremena. Dakako, Čišić to vrijeme opisuje kao junačko isključivo sa stajališta turske uprave i njezine vojske, premda je tekst pisan stoljećima nakon događaja, te iste događaje kršćani slave i gusle kao iznimno junačke, no to me neće smetati da citiram jedan izvanredno zanimljiv dio, s Raškom Gorom katkad i u središnjoj ulozi:
"(...) Pogibijom Stojanovom završena je ova krvava drama na štetu i potpuni zator krvave plaćeničke družine, i to tako temeljit zatvor da niko od njih nije uspio da svojim podstrekačima kaže šta im se u našem kraju dogodilo. Na drugoj strani ovi se krvavi događaji nijesu tako lahko dali zaboraviti, jer su našem gradu i okolici donijeli mnogo žrtava. Narodna pjesma kaže:
Ne gleda se ko je poginuo,
Neg' na kome je mejdan ostanuo! (...)
I pored te divne narodne filozofije Mostar kroz generacije nije mogao iz sjećanja izbaciti ogromne žrtve koje mu je mučkim prepadom ovaj zločinački tip nanio! Zgarišta u samom predgrađu Mostara, kao i ona u neposrednoj blizini njegovoj Cimu i Vihovićima, koja se skoro dva stoljeća nijesu obnavljala, stalno su podsjećala na dane u kojima su zgarišta nastala. U džematima Raške gore i Goranaca umjesto negdašnjih zaselaka nikla su grobišta (mezarišta)! Ovdje se nova naselja punih sto godina uopće nijesu obnavljala. Kasnije su se tamo naseljavali katolici i pravoslavci. Muslimani se tamo nijesu više naseljavali. Ali, muslimanska grobišta na Poljicama, Gorancima i Raškoj Gori dugo su svjedočila da su tu nekad muslimani obitavali i da im je mletačka zloba trag zamela. U groblju na Poljicama bili su pokopani borci pali u borbama protiv mletačkih plaćenika, a na Gorancima žrtve podmuklog prepada tih plaćenika pri njihovom nastupanju kroz go-ranačka naselja. U grobišta u Raškoj Gori također su pokopane žrtve podmuklih din-dušmana bez srca i čovječanskih obzira. Grobišta u Poljicima i Gorancima iščezla su za vrijeme austrijske okupacije Neka od njih na Raškoj Gori još i sada se nauzgor nalaze. Groblje u Vejzovićima u Raškoj Gori se još u dobrom stanju nalazi, iako tu već unazad dva i po stoljeća ni jedna muslimanska porodica nije nastanjena. Osim toga, u samom gradu Mostaru nikla su dva nova groblja umjesto spaljenih mahala Ričine i Ali-hodžine ulice. U novo groblje Lakišića harem pokopane su žrtve iz Ričine i pretežan dio šehita palih na Smrčenjacima, prema tome kako su to porodice palih zahtijevale. Stari je muslimanski običaj da se šehiti pokopavaju u neposrednoj blizini mjesta gdje su pali, ali je iz pijeteta prema nekim palim borcima učinjena iznimka. Zato su, na zahtjev porodica, i mnogi drugi pali borci sa Smrčenjaka preneseni i pokopani u ovo groblje. Našeg starog junačinu Jašar-usta Tabaka našli su pod smetom leševa na Smrčenjacima, pa mu je tijelo preneseno i pokopano u novo groblje.
Zahvalni mu je grad podigao i oklop na grobu na kojem je s obje strane bio isklesan njegov pa-loš - teški mač. Nešto dalje od njegova nađeno je, isto tako pod gomilom leševa, i tijelo 'bajraktar-djevojke' pa je i njeno tijelo s izvjesnom pompom preneseno i pokopano u novi harem. Riječ je o Hani Hrvić, junakinji koja je u odbrani svoga topraka kao prava junakinja život položila (...)"
Pregledao sam groblje u Vejzovićima, to koje spominje Čišić, i doista nema nikakvih tragova ičega muslimanskoga tu, a selo nosi ime po vlastelinskoj muslimanskoj obitelji, posljednjih stoljeća tu su živjeli Srbi te je i groblje pravoslavno; tu Čišić ima pravo: zametnut je trag uglavnom i po većini zapadne Hercegovine, ali se on ne može i ne da zametnuti u toponimima, prezimenima i nazivljima gruntova, šumaraka, brdskih vrhova, bezbroj turcizama i općeg nazivlja svega i svačega, u svakodnevnoj komunikaciji. Čišić nema pravo ni kada kaže da gore nakon opisanih događaja više nije bilo muslimana, danas Bošnjaka, ali za takvo što dobro bili bi mu svojedobno dobrodošli popisi stanovništva ili neki franjevački putopisi prije prvog austrougarskog popisa, gdje stvari ne stoje baš tako.
Tako i fra Petar Bakula, u svom "Šematizmu" iz 1867. godine, bilježi muslimanske obitelji u predjelu Željetuša, danas pustog i posve zapuštenog starog naselja na sjeverozapadu Raške Gore, koje me ničim ne priziva, a već sam negdje u ovom kontekstu i zapisao da su posljednji rijetki Bošnjaci ovo područje napustili sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uglavnom su rasprodali zemlju, kuće i imanja, a neki to nikada nisu učinili.
Čišić, dokazani borac za muslimanska nacionalna prava (Bošnjaka) u bivšoj Jugoslaviji, bio je sudionikom Trećeg zasjedanja Ustavotvorne skupštine AVNOJ-a i poslanik u Skupštini FNRJ te angažirani i progonjeni muslimanski intelektualac koji je o jadu zabavio i Tita i Đilasa, bio više puta zatvaran i maltretiran, za sobom je ostavio pravo vrelište podataka, pa me zato i čudi kako mu se moglo dogoditi da previdi da su prije okupacije Osmanlija i ovdje na Raškoj Gori i drugdje dokud je dopirala Osmanska carevina i njezini zakoni, živjeli i neki drugi narodi i ljudi s nekim drugim vjerama, pa s Osmanlijama niti je šta počelo niti je što dovršeno, kao ni u vrijeme osvajača prije i poslije njih. Samo su tragovi ostali, neki manji a neki veći. Činjenica jeste da se dosta kršćana vratilo pod tursku upravu i ovdje u Rašku Goru, ohrabreni porazima turske vojske po Dalmaciji. No, ni tada kršćani nisu imali većinu ovdje, ali sam siguran da su muslimanska groblja, kojih je sigurno bilo, jednostavno uništena, onako kako se nastoje uništiti svi tragovi nečega što je napokon otišlo, divljačko je to u našim ljudima – ma koji god da jesu – ali je isto tako i činjenica da su svi age i begovi i uopće imućniji muslimanski prvaci, u Mostaru ili oko njega imali svoja groblja i tamo su se sahranjivali. Čišićev opis pljačke i paleži vjerojatno je točan, kako je točna i pretpostavka da su uskoci – "ćesarovci" upadali amo za račun Mletaka a manje za kršćanska prava, a da su naknadu za to sami naplaćivali – pljačkom. Pljačka je majka svih ratova. Uostalom, uskoci su upadali i u jugoistočnu Hercegovinu, u predjele i sela oko Hutova, pljačkali tamo kršćansku raju i hvalili se po Mlecima kako su "orobili Turke"!
Ne znam zašto mi sve ovo pada na pamet, ali se nejasnoće oko tog vremena stalno i svugdje u nas vraćaju, i traju dvojbe i rasprave kada se god komu učini pravo vrijeme i korist koja se od toga dade izvući, pa su mi zato najdraži ti stećci. Kao da su htjeli ostati vječitom misterijom, a ovi u Vukovinama, koji se samo na jednom mjestu spominju, nad samom klisurom koja se gotovo okomito spušta do nekadašnje Neretve, a danas Salakovačkog jezera, posve su neistraženi i samo na jednom mjestu (ne nađoh više nigdje i ništa o njima) se spominju, u već citiranoj "Crkvi u svijetu", iz pera autora Bonifacija Rupčića, vjerojatno svećenika, ali i on ovu nekropolu spominje više po čuvenju i više da ospori popis koji je do tada bio napravio Šefik Bešlagić.
No, osim podatka da ih je dvadesetak, nikakvih drugih podataka nema. Niti ikakvih opisa. Možda sam zapravo prvi koji ih uopće fotografira, a ni ja to ne bih mogao da Miro Aničić, odnedavna jedini povremeni stanovnik Vukovina (Bilo jednom vučije, sad je opet vučije!) nije mukotrpno raskrčio put do njih i oslobodio ih ropstva zapuštenosti i ugušenosti grabovom šumom i šikarom, no, tek ih je pola oslobodio, imat će on još posla da i druga polovina napokon opet, tko zna otkada, ugleda nebo nad Raškom Gorom. Stećci su u jako lošem stanju, neki su gotovo posve prekriveni zemljom, neki nakrivljeni, neke je korijenje gotovo deformiralo i ovo je jedina nekropola na koju sam igdje ikada naišao, a da nikakva znaka nema. Ni na jednom sanduku, ni na jednoj ploči. Ističu se dva, jednake veličine, što pod jednakim kutom propadaju u zemlju, pa Dragan Golemac, koji se dobro namučio da kosijerom pročisti prilaz dovde, sa strane s koje smo mi prilazili, logično razmišlja: "A, da nisu bili čovik i žena?!"
Možda, ali je očito da je kamen od kojega su ovi stećci klesani puno lošije kvalitete na drugim mjestima; ovdje su ih stoljećima, na nešto više od sedam stotina metara nad morem, tukle kiše, stiskali mrazovi, peklo sunce i brijale bure, a Dragan kaže da su po ovim stećcima pastiri ovcama, kozama, kravama i teretnoj marvi, vazda prosipali sol, te ne znam je li im i to moglo naštetiti i je li to višestoljetno soljenje izbrisalo moguće reljefe. Primjećujem i nekoliko malih grobova, prostih, tek smrvljenim kamenim pločama oivičenim, dosta je dječjih, pa držim da su to grobovi pravoslavaca, jer katolici ionako oduvijek tu imaju groblje, najstarije na cijeloj Raškoj Gori. A tu su živjeli Vukovići, Srbi. Bilo bi prekrasno ako bi ove fotografije nekog potaknule da se stručno pozabavi ovom nekropolom.
Pećina i zlato
Umoran, Dragan je sjeo posred nje i prvi put mi nešto gotovo zapovjedio: "Deder me slikaj i metni u oni đavliji iternet!" Shvaćam to kao planinski zov usamljena mužjaka u planini, ženkama u dolini! Potom me provede livadom nekošene metvice, sličnu sam vidio jednom na padinama Vranice, nad Fojnicom. Kakav miris! Netko je uspeo nekoliko košnica pčela, odmah tu pokraj te livade, i taj med bit će pravi. Neznani pčelar očito ima svakakvih iskustava s planinom i njezinim zvjerima, pa je uz košnice postavio i nekoliko strašila za medvjede. Za njih ne znam, ali ja se bome uplaših! Potom zakoračih prema grmu bijele kadulje, koje je tu kao negdje djetaline, uz Draganovo upozorenje da skratim korak, jer da je opasno.
Tada mi se otvori...
Kamena knjiga zelenih korica uvezana modrom vodom. Pružila se do tanke tamne linije na jugu, do brane Salakovac. Kakav kanjon, kolike samo klisure, otvori gnjezdišta golemih ptičurina i pećina koje nikada nitko nije pohodio! Niti je mogao. Zdravko Aničić mi je rekao, kad smo pošli s Ćordine kule: "Ako izbijete na Aničića kuk (ovo se baš tako zove), ima desno u šumi jedan smrvljen kamen. To misto je narod uvik zva Oltar. Ali niko ne zna kada se on, sam od sebe smrvio. Jedna legenda kaže da se od tog mista, sedam lakata desno, pa sedam lakata livo, nalazi zakopan sanduk zlata!" E, bome ti ga ja, Zdravko - ne tražio. "Moj mi did priča' , da se - vidiš onu klisuru - on pentra gori kad je bio dite i vidija gožđanu alku. Unda su potlin zborili da je do tute bilo more"', usmjerio je Dragan kosjerić (kojim je dovde posjekao nekoliko ljutih zmija, stalno me upozoravajući da se držim nekoliko koraka iza njega) u sive masive od bezbroj posloženih kamenih godova.
Prizor je to koji odmori čovjeka od svega, i koji je jedna od rijetkih privilegija ovoga posla. Dolje, pod tom modrozelenom vodom, ostale su priče. Nesvakidašnje. I lijepe i ružne. Neke tragične. No, o njima ćemo neki drugi put, jer valja mi se spustiti opet u domazete, moj zeleni džip opet je primijećen u planini, a ovi Hodopisi možda su potaknuli ljude da opet misle na nju. Pa se svi koji se prezivaju Šunjić, okupljaju u svom, davno napuštenom gnijezdu. I, zovu me. Naravno da ću svratiti.
Dragan Marijanović | Oslobođenje
